Crucified Kosovo - Raspeto Kosovo
Zanimljivosti  
  Home
  Crucified Kosovo - Raspeto Kosovo
  Catalog of Destroyed and Desecrated Churches
  About Kosovo o Kosovu
  => Eyewitness to Genocide
  => Eyewitness to Genocide in Kosovo: Kosovo-Metohija and the Skenderbeg Division
  => The Skenderbeg SS Division and the Holocaust
  => Komunisti menjali Kosovo
  => Stradanja Srba od Albanaca
  => Stradanja u prvoj posleratnoj deceniji (1945-1955)
  => Četvrt veka golgote Kosovskih Srba (1956-1981)
  => Najnovija stradanja (1981-1988)
  => Godina 1990
  => 22-24. mart 1990: Krugovi pakla na Kosmetu
  => April,maj i juni 1990
  => Krstovdan Srba na Kosovu
  => Srednji vek-etnicke prilike na Balkanu pre doseljavanja Srba
  => II Doseljavanje Srba na Balkan
  => Srpska drzava i albanci
  => IV Etnicka sutuacija Kosova u XIII i XIV veku
  About Gazimestan
  Kosovo-video
  Protesti protiv neznavisnosti
  Serbian monastery`s srpski manastiri
  Srpski velikani
  Gallery galerija
  Forum
  Domaci filmovi
  Download muzike
  RAZMENA BANERA
  Contact Kontakt(e-mail)
  TV online, radio
  DNEVNA STAMPA
  Guestbook Knjiga gostiju
  messages poruke
  Serbian from Krajna
  Ankete sajta
  Mapa sveta
  Statistika poseta
  Recnik
  Top lista sajtova
  Obilic(rodni kraj)
  Admin
Godina 1990

 

Godina 1990.

Januar

- Negde početkom januara (oko 7-8. datuma) 1990. godine Srbinu Jovanu Živiću u selu Samodreži na Kosovu šiptarski zulumćari su uništili ceo mlad voćnjak (počupali su iz korena sve mlade sadnice). Ogorčeni čovek rekao je sledeće: "To su mogli da mi urade samo albanski nacionalisti i separatisti, jer oni žele da prisile na iseljavanje i preostalih 6 srpskih porodica iz našeg sela, slavne Samodreže, u kojoj je srpski knez Lazar pričestio svoju vojsku pred Kosovski boj".

- Početkom januara 1990. Srbinu Spasi Milenkoviću iz sela Gatnje kod Uroševca opet je posečen šumski zabran. Njegova odgajena šuma, u površini 2,6 hektara, već je treći put sečena od novembra prošle godine do sada od arnautskih šumokradica. "Posečeno mi je, veli Milenković, oko 100 stabala prvoklasne građe, tehničkog drveta. Milicija je dolazila u dva navrata i snimala teren, ali ništa nije postignuto. Počinioci još nisu pronađeni, ni oni raniji ni ovi sada, a prema mom dosadašnjem iskustvu, neće ih ni pronaći. Moj se zabran, očigledno, namerno uništava". ("Jedinstvo", 11. 1. 1990).

- Polovinom januara 1990. u šumi Orbina Vitomira Pečevića, u selu Drenovcu kod Dečana, Šiptari šumokradice napravili su veliku štetu: posečeno je i odneto više od 100 cerovih stabala. Ovo nije prvi put da se familiji Pečević, ima ih tri kuće, nanose slične štete u šumi i na poljima, od suseda Arbanasa.

- Boraveći u januaru mesecu u Prizrenu, doznao sam, u Zavodu za zaštitu kulturnih spomenika za Prizren i okolinu, da je tek nedavno otkriveno sledeće lukavo zlodelo šiptarskih agresora i okupatora na polju kulturnog genocida sprovođenog nad Srpskim narodom. Naime, na teritoriji Prizrenskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, mada nije bilo slučajeva da je neka srpska crkva "džamijama", tj. upisivana u katastar kao "džamija", kako je to bilo u mnogim drugim mestima i opštinama po Kosmetu, ovde je međutim bila takođe upisana jedna druga podvala Srbima, jer su srpske pravoslavne crkve upisivane u katastar kao "privatno zemljište". Isto tako je nađeno da u istom Zavodu u Prizrenu imaju posedovne listove za srpske crkve koji nisu potpisani, što praktično znači da su nevažeći i da lako mogu biti osporeni. Ostavljamo po strani pitanje koliko se u Prizrenu i okolini, a i na čitavom Kosovu i Metohiji, stvarno poklanja pažnja očuvanju i zaštiti srpskih spomenika kulture, a to su pre svega srpske crkve i manastiri. Za primer je dovoljno navesti samo crkvu Sv. Nikole, zadužbinu Srbina Nikole Tutića iz 1332. godine, koja se nalazi u samom centru starog Prizrena, a pritisnuta je i pridavljena sa dve strane od šiptarskih kuća i radnji. Ova crkva je, zaista, vidljivi simbol pritešnjenosti Srpskog naroda i njegovih svetinja na ovim prostorima od arnautsko-komunističke tiranije i agresije.

- 25. januara 1990. u selu Kruševac kod Peći srpsko-crnogorskoj porodici Čedomira Stankovića Šiptari su podmetnuli požar u avliji i izgorelo je više stogova sena i slame. Bio je to treći po redu podmetnuti požar ovoj srpskoj kući za poslednjih par godina, a prošle godine, 4. februara, pucali su na Čedomira dvojica Šiptara, Enver i Ramadan Beriša iz sela Čelopeka. I umesto da budu kažnjeni, njima je izdat pasoš te su nesmetano otišli u Švajcarsku. Inače, u ovom selu je ranije bilo preko 120 srpskih kuća, a sada je ostalo svega 14 između 200 arbanaških. Zato agresori Arnauti nastoje da i požarima proteraju preostali srpski živalj iz ovoga sela plodne Metohije.

 

Crkva Sv. Nikole u Prizrenu iz 1332. godine.

- Od kako je prekinut XIV vanredni kongres komunista Jugoslavije (23. 1. 1990. uveče), čime je praktično došlo do raspada Kompartije, već 24. januara 1990. ujutru i sledećih dana na Kosovu su ponovo izbile agresivne šiptarske demonstracije u Prištini, Uroševcu, Prizrenu, Mitrovici, Podujevu.

Šiptari, koji su se koliko do juče slepo držali kompartije i njenog totalitarizma, i kao svog najvećeg pokrovitelja Broza Tita, Hodže i Šuvara, odjednom su iskoristili raspad komunističke monolitnosti za svoje separatističke ciljeve (otcepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije), u čemu su sada našli potpuno saglasne i komuniste Slovenije i Hrvatske. Šiptarske demonstracije odmah su postale demonostracije, a pozivanje u parolama na "demokratiju" pretvorilo se ubrzo u "horor demokratiju" ili u demonokratiju. Sledeći zapisi ove crne hronike, koju sam delimično vodio i na samom Kosovu tih dana, dovoljno svedoče o tome.

 

Srušeno i oskrnavljeno od Šiptara srpsko groblje u Srbici.

Kraj januara - februar 1990: Dani crno-crvene okupacije na Kosovu

- "Nepravde koje se čine meni i narodu mojemu neka dođu na Vavilon...

I Jeremija zapisa u knjigu sva zla koja dolaze...

(Jeremija 51,35.60).

Na Kosovu je oko Svetog Save i narednih dana bio pravi rat. Produžetak Kosovskog boja? Ne, nego mnogo gori, podmukliji i nepravedniji. Bilo je to vreme nove crveno crne fašističke okupacije. Jer Srbi na Kosovu i Metohiji, iako su već 50 godina pod tuđinskom okupacijom i agresijom, ovih dana, od Sv. Save naovamo, nalaze se pod pravom okupacijom kakva je bila nacifašistička pod "Velikom Albanijom". Ovo što Šiptari čine Srbima na našim vekovnim ognjištima, u zemaljskoj Kosovskoj domovini iz koje su poreklom svi Srbi, jeste okupaciona agresija crveno crnog terora, koja samo kameleonski menja boju, a ostaje ista ćud, namera i cilj - progon Srba sa Kosova i stvaranje "Velike Albanije" na tlu Srbije.

Šiptarske vođe na Kosmetu progonili su Srbe 4 godine kao okupatori-fašisti (1941-1944), a zatim su prešli u komuniste i 45 godina (1945-1990) nastavljaju progon Srba pod marksističko-lenjinističkim i enverovsko-titoističkim zastavama. Sada ti isti, pod istim vođom Fadilj Hodžom i njemu sličnim titoistima, jer i onda i sada nose Titove slike i u njega se zaklinju, "okrenuše ćurak naopako", te istim sredstvima nasilja i genocida, uz parole o "demokraciji", opet zlostavljaju i progone Srpski narod, njegovu decu i svetinje, ugrožavaju naše ukupno fizičko i duhovno biće ukorenjeno u Kosovu i Metohiji. O tome svedoči i sledeće.

Grupa od 500 Srba, okupljenih u zbegu u Goraždevcu kod Peći (dana 19. 2. 1990), ovim rečima opisuju ovu novu fašističku okupaciju muslimanskih Šiptara nad svetosavskim Srbima" "Sve što se poslednjih dana dešava ovde (u Goraždevcu i na Kosmetu) podseća na okupaciju. Međutim, između sadašnje situacije i četvorogodišnje okupacije za vreme II svetskog rata postoji razlika Tada su nam bar mrtvi bili pošteđeni. Na žalost, danas nisu, jer su albanski vandali na najdrskiji i najprimitivniji način nasrnuli na grobove naših predaka Danas na Kosovu i Metohiji ni mrtvi nemaju mira, a živi moraju da izaberu ili ropsku poslušnost i da trpe sve što ih snađe, ili da sami ustanu protiv nasilja".

Šta Šiptarima na Kosovu i Metohiji nedostaje, osim stvaranja i druge svoje države, pored postojeće Albanije, ali sada na svetoj Kosovskoj zemlji Srbinovoj? Taj njihov cilj objašnjava i sav ovaj zadnjih dana ispoljeni agresivni, rušilački bes na sve što je srpsko, izvorno kosovsko i metohijsko. Takvo je oduvek bilo njihovo ponašanje, osvajačko i okupatorsko (Zato je neko pravilno primetio da je njihov trostruki cilj na Kosovu odavno bio Što više zemlje, što više dece, i što više oružja").

Tim povodom je primetio srpski pesnik Matija Bećković da mi Srbi i Srbija "Albancima nemamo šta dati što im nismo dali i što već nemaju. Uostalom, oni ništa i ne traže - osim države. To je jedino što im na Kosovu nedostaje. Ali država postoji, i oni koji je ne priznaju svoju mogu dobiti samo ratom, a pošto su slabiji onda ni tako. 'Obespravljena' albanska ta prava traži 'privilegovani' narod (tj. narodnost u Srbiji ne tražiti pravo glasa, ni pravo da se školuje na svom jeziku, ni da svoj jezik zovu imenom svoga naroda, ni da osnivaju svoja nacionalna, kulturna udruženja. Srbi) koji ih 'ugnjetava', u onim republikama koje sada Albance podržavaju". ("NIN", 17. 2. 1990).

Setimo se i pesme ovog istog srpskog pesnika, naslovljene Kosovo Polje:

Kradu mi pamćenje,
Skraćuju mi prošlost,
Otimaju vekove,
Džamijaju crkve...
Uzimaju mi ono
Što nikome nisam uzeo..
Zemlju koju sam od neba kupio
Neko im je obećao.
Ko im je obećao
Taj ih je slagao,
Što im ne obeća
Ono što je njegovo?
Zašto jurišaju na mene udruženi
Kivni što sam ih prepoznao.

Nasuprot ovakvom stavu i svedočenju srpskog narada kroz usta pesnika, navešćemo izjavu jednog od šiptarskih idejnih vođa u ovom okupacionom progonu Srba sa Kosova i Metohije. Reč je o albanskom intelektualcu Škeljzenu Malićiju, koji sa književnikom Ibrahimom Rugovom (onim istim koji je iz Udruženja književnika Kosova odavno proterao sve pisce Srbe i tako ga učinio "etnički čistim") predvodi "demokratsku alternativu" i putuje po Hrvatskoj i Sloveniji i dalje na Zapad propagirajući velikoalbansku "demokraciju" na Kosovu, a pri tom ni reči ne kazuje o lenjinističko-staljinističkoj tiraniji u njegovoj matičnoj zemlji Albaniji, niti o tome šta njegovi sunarodnici čine Srpskom življu po Kosovu. Na konferenciji za štampu u Beču (a i gde bi drugde crveno crna Albanija našla podršku nego u prestonici negdašnje crno-žute monarhije ko ja je u I svetskom ratu radila isto što i nacifašizam u II ratu i što titovsko-hodžinski boljševizam na Kosmetu radi do danas), ovaj šiptarski "demokrata" izjavio je (13. 2. 1990) da albanski zahtev "Kosovo republika" (tj. samostalna, druga albanska država na Srpskoj zemlji, koja će se zatim pripojiti "Velikoj Albaniji") jeste "razumljiva težnja" Albanaca, a ceo kosovski problem, po njemu, samo je u tome što Srbija nastoji "da većom kontrolom i represijom zadrži vlast na Kosovu". Šiptarski "demokrata" pri tom ne navodi ni jedan jedini primer zlostavljanja činjenog od albanske većine nad srpskom manjinom, a na primedbu o toj temi dodaje samo to da su "pojedini ekscesi više preuveličani"! Iseljavanje Srba sa Kosova on objašnjava još uvek marksistički - "ekonomskim razlozima", ali ipak dopušta da možda ima i seoba pod pritiskom, ali samo "u nekoj meri". Naseljavanje Albanaca iz Albanije na Kosovo on je označio kao "izmišljeno", a nagoveštaje o povratku iseljenih Srba na Kosovo okarakterisao je kao "rasizam". Zaista "niko krupno ka Turčin ne laže", a Albanci su poznati kao "najgore dete odgajeno u krilima Turske".

Ovakva izjava ovog intelektualnog vođe šiptarske agresije na Kosovu nipočemu se ne razlikuje od izjave staljinističkog "Komiteta hodžista" iz Tirane, koji su preko svoje sekcije u Francuskoj, odgovarajući na moje pismo, objavljeno u pariskom listu "Figaro" (od 16. 3. 1989), u kojem sam pokušao da ukažem na pravu srpsku tragediju na Kosovu, tvrdili pred svetom, a na osnovu citata iz Hodžinih dela, da su Srbi "okupirali Kosovo", jer su Albanci tamo "autohtoni", pa je otuda "savršeno legitimna" njihova revandikacija da se pripoje Republici Albaniji. Pri tom, hodžisti u svome odgovoru mirne duše, ako je još imaju, pišu da je "običaj albanski - da se iz zemlje iskopavaju mrtvi stranci" (une coutume albanaise- I exhumation des morts allogenes) misleći na šiptarsko vandalsko iskopavanje i rastrzavanje srpske dece iz svežih grobova u selu Grace kod Prilužja (na Krstovdan 1988), koje sam spomenuo u svom tekstu u "Figarou" kao primer zločinstva nad Srbima, uz navođenje i slučajeva silovanja srpskih devojčica i monahinja od strane Šiptara.

Šta reći na sve ovo? I ostati pri čistoj pameti i čovečnosti!

Ne mnogo drugačije govori zapadnom svetu i bivši (budući?) albanski kralj Leka I, u izjavama francuskoj štampi i televiziji (istoj onoj koja je u svoje vreme omogućila ajatolahu Homeiniju da najavljuje krvoprolića i muslimanski teror u Iranu, koji je zatim i sprovođen i koji se i danas sprovodi od Irana do Kosova, Sarajeva i Londona). I on, kao i hodžisti, otcepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripajanje "Velikoj Albaniji" smatra tako normalnim kao što su ga 1945. smatrali Staljin, Tito i Enver Hodža. "Al ne reče Ture akobogda", veli srpska kosovska pesma.

Šiptarski zulumi i teror po Kosovu i Metohiji ovih dana, na žalost, upregli su u prve redove njihovu decu i omladinu, koja u prepucavanjima sa milicijom gine nemilice. Već je palo do sada 28 žrtava, a na stotine je ranjenih na obe strane. Iz toga ludila nema izlaza, jer "krv traži krv", što i kliču i traže razulareni Šiptari po ulicama i drumovima Kosova i Metohije. Oni obično započinju rečima "Demokracija - demokracija", a završavaju povicima "Krv - krv"! Tako su prorokovali još prorok Isaija i mučenik Dostojevski: "Govore mir mir, a završavaju krvlju". A kako je govorio pesnik i vladika Njegoš: "Krv je ljudska hrana naopaka"...

Ma koliko mi kao ljudi i hrišćani iskreno žalili svaku kap prolivene ljudske krvi, svaku ljudsku žrtvu, naročito dečiju i mladićsku, jedno je jasno: ta šiptarska deca nisu tek tako "izmanipulisana", nego su duboko zadojena mržnjom na sve što je srpsko i hrišćansko na Kosovu i Metohiji. Iza toga nesumnjivo stoje njihovi roditelji i učitelji, njihov primitivni plemenski duh, u kojem od starešine porodice sve započinje, i njihov muslimanski duh gde hodža često ima presudnu reč. Islam je agresivan uvek, kad je ideologija u službi osvajanja, i otuda nastaje džihad. Islam je takav uvek bio, i ostao, počev od samog Muhameda, prvog jurišnika Alahovog. Danas je na Kosovu islam u ekspanziji, i ko to ne vidi ili neće da to prizna, ponaša se kao noj, ili još i gore. Nije samo u pitanju to što sa svojih minareta Šiptari najavljuju demonstracije, što preko megafona sa džamije u Brestovcu iznad Velike Hoče prete Srbima da će ih sve pobiti i sela im uništiti (ovo se ponavlja od prvog dana, 24. januara, do dana 18. februara 1990), ili što direktno iz džamije izlaze grupe muslimana demonstranata na čelu sa hodžom i Titovom slikom (kao u Gnjilanu, 20. 2. 1990).

Zato su Srbi u Kosovu Polju, okupljeni ovih dana opet u zbeg (na jednom takvom ih je masovno tukla milicija 24. 4. 1987), jasno i glasno rekli da više ne pristaju na "verbalne ocene stanja na Kosovu i Metohiji, jer stravična cifra od više od 50.000 proteranih Srba samo od 1981. godine do danas (a za poslednjih 20 godina cifra je 400.000 proteranih Srba) neoboriv je argument o genocidu i egzodusu srpskog naroda. Reč je o frontalnom i brutalnom napadu Šiptara na slovenski živalj, sa ciljem da se i preostali proteraju sa Kosova i Metohije, a sve u službi "Velike Albanije", koja je jedino postojala kao fašistička tvorevina".

Srbi iz Kosova Polja, koje sve više postaje opsednuta Srpska Masada, jasno ukazuje da su na Kosovu i Metohiji još uvek na vlasti mnogi poznati zlotvori srpskog naroda (kao što je napr. Fadilj Hodža, ili Sadri Goranci, podsekretar SUP-a Kosova, koji je lično naredio batinanje Srba u Kosovu Polju pred Slobodanom Miloševićem, aprila 1987).

Isto tako, mnogi Srbi po Kosovu izjavljuju da neće više da žive pod albanskom zastavom, jer je ona za njih bila i ostala simbol fašističke okupacije Kosova i Metohije. Srbi u Prizrenu nedavno, opkoljeni sa svih strana i blokirani, rekli su: "Nećemo više da robujemo orlovima", to jest šiptarskoj velikoalbanskoj okupaciji.

Srbe na Kosmetu, ako se ova okupacija nastavi, sigurno uskoro očekuje primena "zakona Leke Dukađina" i "krvna osveta", što šiptarska podivljala omladina već javno i uzvikuje: "Hoćemo krv", "Tražimo krv", "Krv za krv" ... Ovo znači primenu fašističkog Hitlerovskog pravila: sto Srba za jednog ubijenog okupatora, a što je na najsvirepiji način već i primenjeno na velikomučeniku iz Gnjilana Đorđu Martinoviću. Ovaj napaćeni čovek bio je, uz Danila Milinčića iz Samodreže, živo oličenje stanja i stradanja Srpskog naroda na Kosovu, od okupacije 1941. do ove nove okupacije oko Savindana 1990. godine.

Pa ipak, srpski hrišćanski kosovski duh nije Kosovometohijske Srbe ovih dana izdao - da na bezumlje odgovore bezumljem - nego su i u ovim najtežim časovima očuvali prisebnost duha i čovečnost. Pritešnjeni sa svih strana razjarenom ruljom agresora i okupatora Arnauta, oni su zaista "kadri bili stići i uteći i na strašnom mestu postojati". Tako, 2. februara 1990. u sportskom domu u Prištini okupilo se oko 10.000 srpsko-crnogorskog naroda Kosova da mirno protestvuju što "državni organi ove zemlje ne [Preduzmu energične mere da suzbiju divljanje albanskih terorista i nacionalista" po Kosovu. Advokat Vukoje Joković je okupljenim Srbima rekao: "Srbija nikada nije vodila osvajačke ratove, nikada nije stvarala logore, niti atakovala na slobodu drugih naroda, pa ni na slobodu albanskog naroda. Dogodilo se, međutim, da slobodarski srpski narod u miru doživljava progon iz svoje otadžbine, koji i danas traje. Da li je porobljen ovde ili prognan albanski živalj)? Sva vlast je u njihovim rukama. Sva prava koja Albanci imaju, stekli su u ovoj zemlji, a ne u enverovskoj Albaniji. Niko im ta prava nije oduzeo. Ali ih njihovi separatisti i teroristi oduzimaju nama (Srbima)". - Književnik Aco Rakočević, u ime svih okupljenih, rekao je kao zajedničku poruku ovog zbora svima jugoslovenskim odgovornim institucijama: "Kosovo je duh i duša Srbinova, kolevka i grob njegov, blagoslov, kletva i zakletva, mesto sveto i zavetno, mač i oganj, uspeće u večni nebeski mir, ovozemaljsko vino i pogača, suza pradedovska i prava pesma potomaka, postojbina naših praotaca, i naše stanište i boravište. Kosovo je temelj i utemeljitelj srpske vere u čoveka i čovečnost, svaki naš prapočetak, gnezdo srpske kulture i civilizacije, naša Evropa pre svih Evropa, hram prosvetiteljstva, naša vera i nadahnuće, hod naš po mukama, svetli obraz kroz vremena i vekove, krv predačka, rana praiskonska... Ostajanje na pradedovskom ognjištu i pragu naša je sveta dužnost, naša obaveza, pitanje naše časti, slobodoljubivosti i odanosti Kosovu i Srbiji, pitanje našeg patriotizma i ljubavi prema predačkoj grudi i grobovima i svetinjama po njoj posejanima. Zato poručujemo svima da nema straha u nama. Ima samo zabrinutosti... Poručujemo svima da smo spremni i nepokolebljivi u svojoj odlučnosti da na ovoj grudi ostanemo i opstanemo. Srbija se neće seliti iz Srbije". ("Jedinstvo" 3-4. 2. 1990).

- Evo kako je tekla ova kratka šiptarska okupacija Kosova i Metohije tokom 10 dana.

Posle raspada XIV kongresa komunista Jugoslavije, Šiptari na Kosovu počeli su da se okupljaju već 23. januara 1990. uveče, a samo povod tome bio je slučaj pogibije Šiptara Nuredina Nuredinija u Aračinovu kod Skoplja, koji je stradao pokušavajući da spase vrata od kapije dok je buldožer rušio ogradni zid oko kuće. (U Makedoniji je donet zakon o uklanjanju svih ogradnih zidina oko kuća, što Šiptari neće da izvrše). Da je to bio samo formalni povod za nemire na Kosovu, videlo se po tome što su neki od okupljenih u Prištini igrali "Šotu". Već sutradan, 24. januara ujutro, u Prištini se okupilo oko 10.000 mlađih Šiptara, da bi ih popodne bilo negde oko 40.000. Istoga dana počele su agresivne demonstracije i u Uroševcu, Prizrenu Mitrovici i drugim mestima. Po običaju, masa Šiptara uzvikivala je "Kosovo republika", "Kosovo da - Metohija ne" i novokomponovani slogan (bar što se Kosova tiče): "Demokratija, demokratija", ali su ti uzvici najčešće završavali uzvicima "Besu smo dali" i "Krv"! Na žalost, krv je uskoro i pala po Kosmetu, jer je ovaj brutalni pokušaj arbanaške okupacije doveo do desetine ljudskih žrtava, na stotine ranjenih, na hiljade napadnutih, ugroženih i strahom za život i budućnost preneraženih ljudi, žena i dece od Kopaonika do Prokletija i od Mokre gore do Šar planine.

Ova šiptarska agresija, krajem januara i početkom februara 1990. bila je više nego ikada ranije antisrpska, sa neskrivenim velikoalbanskim ambicijama i elementima islamskog džihada.

Svojim parolama, uzvicima i nošenjem Titovih slika Šiptari su pokazivali jasno ko im je "otac i usrećitelj", a stvarni grobar i unesrećitelj srpski i kosovski. Pri tom su uzvikivali i parole o "demokraciji", mada nije nikome jasno kako se može spojiti Tito i demokratija? Osim ako to nije ona enversko-staljinistička demo(no)kratija. Pozivali su se i na podršku Slovenaca i Hrvata iz zapadnih krajeva Jugoslavije, i zato su klicali slovenačkim i hrvatskim komunistima, pa i nekima iz Zapadne Evrope, za što su i imali razloga. Jer, na žalost, i komunisti ovih zapadnih krajeva, i rimokatolički hrišćani Hrvatske i Slovenije i nekih zapadnih zemalja, po ko zna koji put u poslednjim vekovima rađe podržavaju islamsku agresiju na Balkanu i Istoku negoli stradajuće pravoslavne hrišćane, o čemu je još u prošlom (XIX) veku pisao i Homjakov.

- Prvoga dana nemira, 24. januara 1990, razularena šiptarska masa je u Prištini u centru grada lupala izloge mnogih radnji i pri tom pokrala 35 radnji. Bežeći od milicije, neki od njih upadali su u pojedine srpske stanove, kao napr. u stan Nebojše Nedeljkovića, pa Vukole Miladinovića i Zorana Stanisavljevića - sve u užem centru grada. Provaljivali su vrata na tim stanovima i grupno upadali u njih. U stan Miladinovića, kome su pre samo mesec dana lepili antisrpski letak na vrata, upalo je 20-30 Šiptara provalivši poduprta vrata, a od linča spašen je on i porodica samo blagodareći brzom dolasku [milicije. Nedeljković ih je iz svog stana isterao sa uperenim revolverom. Kamenovali su i kuću rektora Skendera Karahode, Arbanasa, koji se kao rektor Prištinskog univerziteta izražavao pravdoljubivije i time od njih smatran za "prijatelja Srba". Mnoge srpske automobile razlupali su i kamenovali, samo u Prištini preko 15, a i sva kola sa srbijanskim registracijama izvan Kosova bila su napadana i kamenovana ili čak i paljena. Napadnuta su čak i kola sa švedskim novinarom Holkmvistom i povredili su ga, samo zato što je bio u kolima "Beotaksija". Kamenovali su i auto Srbina iz Prištine Ljubiše Simovića, kada su u kolima sa njim bili supruga i ćerka sa detencetom od 3 godine! Kad ih je prva grupa zaustavila i prepoznala da su Srbi, povikali su rulji: "Srbi su, gađajte ih!" tako da su svi povređeni, osim detenceta koje su roditelji telima zaklonili i spasli ga. Sve to nasilje mirno su posmatrali šiptarski milicionari i nisu intervenisali. Uveče se divljanje šiptarske horde nastavilo u tamnom naselju Vranjevac, gde su i sledećih dana napadali sve Srbe i kamenovali sve što je srpsko. Šiptarske pak aute nisu napadali, jer su ovi znali za "lozinku" - gasili su farove na svojim kolima. Prvim demonstrantima u Prištini, a i drugim mestima, ubrzo su se pridružili i drugi Šiptari, jer je odmah došlo do opšteg štrajka Šiptara u preduzećima i do zatvaranja privatnih arbanaških radnji, jer su i oni izašli na ulice, a dolazili su i Arbanasi iz drugih krajeva zemlje, jer su tih dana primećene na desetine njihovih privatnih radnji zatvorenih u Beogradu, Valjevu, Kragujevcu i drugim mestima Srbije i Jugoslavije.

Šiptarska agresija je nastavljena i u drugim mestima Kosmeta i to je potrajalo neprekidno 10 dana. Bilo je učestalog pucanja iz vatrenog oružja, pa je milicija, koja je demonstrante razgonila, takođe odgovarala vatrom, te je došlo, nažalost, i do ljudskih žrtava. Ali prve žrtve ove arnautske agresije bile su srpske žene i deca po srpskim naseljima u gradovima i selima Kosova. Zato je već od drugog dana okupacije srpskih naselja, počela evakuacija srpskih žena sa decom, najpre iz Prištine, a onda iz Podujeva, Orahovca, Lipljana i okolnih sela, Prizrena i okoline, sve preko organizovanih Srba u Kosovu Polju, koji su stvorili kao neku prihvatnu stanicu, odakle je vozom, tokom ovih 10 dana, evakuisano preko 2.000 žena i dece za severnu Srbiju. Ovo je došlo zato što su šiptarske, dobro organizovane demonstracije prerastale u pravi teror nad srpskim stanovništvom. Naoružane grupe agresivnih Arbanasa, podržane i od podivljale šiptarske mase, upadale su u srpska sela i domove, unoseći među Srbe još veći strah i neizvesnost za svaki dalji trenutak, pogotovu što su se ti upadi nastavljali kao višečasovna ili čak višednevna blokada puteva, naselja, čitavih sela, čak i pojedinih gradova. Uzaludna je bila i od strane Srba tražena pomoć od državnih organa i milicije, jer negde ni milicija nije mogla, ili nije htela, danima da se probije kroz barikade na putevima i blokade oko srpskih naselja. Srbi su u nekim selima uveli svoje noćne straže, sa ono malo oružja što su imali, a negde su i direktno tražili od Srbije da im dostavi oružje da se brane sami.

- 25. januara 1990. u Uroševcu su šiptarski demonstranti, njih više stotina uglavnom mlađih, lupali sve pred sobom, izloge, automobile i, naravno, srpske kuće, kao napr. kuće Desimira Borića i Duška Maksimovića, a Slobodanu Markoviću su potpuno slupali auto. Kamenicama su razlupali i auto poljoprivrednog preduzeća u kojem je bio Srbin Vuko Aleksić i novinar "Jedinstva" iz Prištine, takođe Srbin. Kamenicama su napali Srbina Krsta Stojkovića, rodom iz Kruševca, kome su glavu povredili, pa mu je morala biti ukazana lekarska pomoć. Napadana su i lupana skoro sva kola sa registracijom Beograda i drugih mesta iz Srbije.

- 26. januara 1990. u Kosovskoj Mitrovici, kod autobuske stanice, kamenicama su Šiptari polupali nekoliko autobusa i povredili u njima više putnika. Povređen je, tako, Pera Mitrović, pa je hitno odvežen u bolnicu radi hirurške intervencije. Demonstrantima u Mitrovici pridružili su se i rudari iz Trepče i Starog Trga. Sledećeg dana kamenovano je i nekoliko autobusa na putu Priština - Podujevo, kao što su autobusi "Nišekspresa" u "Jug-ekspresa" iz Leskovca, pa je zato prekinut svaki saobraćaj na putu prema Nišu i Kruševcu. U kamenovanim autobusima povređeno je više putnika, a to su bili Srbi, jer Šiptari tih dana nisu putovali srpskim autobusima.

- 27. januara 1990. veliki su neredi bili u prizrenskom naselju Dušanovo, naročito uveče, gde je bilo i pucanja između demonstranata i milicije. Srbi iz Dušanova, koji nisu bili uspeli da se sklone iz tog poznatog po šiptarskoj agresiji prigradskog naselja, pogasili su svetla u svojim stanovima i zabarikadirali se, kao u vreme okupacije. Na Srbe su napadali razjareni Arnauti i u selu Mala Kruša kod Prizrena, pa su morali tražiti pomoć od milicije iz Prizrena. I Srbi sela Novake kod Prizrena uveli su noćne straže radi sopstvene zaštite. Isto su učinili i Srbi u prizrenskim selima Koriši i Ljubiždi, jer su im šiptarski nasilnici bili počeli da kamenuju kuće.

- 28. januara 1990. u Suvoj Reci kod Prizrena bili su veliki neredi. Šiptarski teroristi najpre su srušili veći broj telefonskih stubova i od njih, kontejnera i betonskih blokova, napravili barikade u glavnoj ulici Suve Reke, preprečivši tako put Prizren - Štimlje, a onda su iza barikada pucali na miliciju iz automatskog oružja, a milicija na njih, tako da je poginuo 1, a teže ranjeno 3 demonstranta. Razjarena masa lupala je prozore i vrata na društvenim zgradama i na ionako malobrojnim srpskim kućama. Srbi iz Suve Reke ili su odmah napustili svoje domove i otišli u kompaktnija srpska naselja, ili su se sabili svi u par srpskih kuća i zabarikadirali. U napadu rulje potpuno je uništen auto "zastava 101" Srbina Stanislava Đorđevića a on sa maloletnim sinom jedva je uspeo da pobegne živ. Šiptari radnici u fabrici guma "Balkan" u Suvoj reci okupirali su fabriku i nisu dali Srbima radnicima da rade. Izvestan broj milicajaca Arbanasa potajno je sarađivao sa demonstrantima.

- Iznad Suve Reke, na putu za Mušutište, šiptarska rulja napala je zaprežna kola srpske porodice Antić iz sela Sopine kod Mušutišta, kada je muž vozio svoju suprugu Vesnu, trudnicu, u bolnicu da se porodi. On je najpre prošao kroz manje šiptarske grupe i prve barikade tako što je govorio šiptarski i dizao dva prsta u znak "V", ali su ga dalje prepoznali neki Šiptari komšije i zasuli kamenjem kola i konja i njega i suprugu! Svekrva je naglo legla preko trudne snahe da je zaštiti, pa je sama zadobila teške telesne povrede. Novinar Rajko Đurđević, s pravom ali i s tugom je primetio: povređene Šiptare demonstranti su vozili čak u Ljubljanu, a trudnicu Srpkinju su kamenovali!

- U susednom Mušutištu iznad Suve Reke, u početku je bilo samo par stotina demonstranata, a potom ih se (okupilo nekoliko hiljada, jer su dovoženi kolima i autobusima drugi Šiptari sa strane. Pričali su mi Srbi koji žive u samom centru Mušutišta da su među demonstrantima ispred svojih kuća videli mnoga, sasvim nepoznata šiptarska lica, ljude koji nisu bili iz Mušutišta ni iz bliže okoline. Pre toga su viđali pojedine Albance, koji su sa kolima švajcarske i druge strane registracije dolazili među domaće Šiptare i delili im u džepove devize. Ta okupljena masa u centru Mušutišta, njih oko 4-5 hiljada, zabarikadirali su prilazni put Mušutištu betonskim stubovima visine i do 3 metra, te milicija nije mogla da uđe u selo nekoliko dana. Šiptari teroristi su se spremali da bombama napadnu gornje zaseoke u Mušutištu gde žive Srbi, ali su ih, po kazivanju Srba meštana i priznanju nekih Šiptara komšija, ipak stariji Arbanasi odvratili od toga. Rekli su im: "Pobićemo ove Srbe ovde, ali šta će biti sa nama i našom decom kad dođe ovde Srbija? Ona je jača od nas". Jedna Srpkinja zapitala je starog suseda Šiptara: "Zašto nam to radite? Šta smo vam mi radili? Šta vam fali?" Stari Arbanas je odgovorio: "Snašo, oni (šiptarska omladina) su siti i najedeni. Oni ne znaju ni za rat ni za nevolje. Oni hoće preko leba pogače. Dabogda ih Bog kaznio!" - U samom centru Mušutišta Šiptari su iz obližnjih kuća sklonili svoje žene i decu, jer su spremali napad bombama na Srbe, pa kad su ih stariji od toga odvratili, onda su krenuli da dignu u vazduh fabriku tekstila "Umka - Zelengora", na periferiji izvan sela, ali je to sprečila specijalna milicija koja se iz pravca sela Dvorane probila preko njiva i fabriku blokirala. U Mušutištu su Srbi kazivali da su potom doznali i za spiskove koje su šiptarske vođe pravile: koga od Srba treba likvidirati. Otkrilo se potom i to da su Šiptari imali podršku iz Švajcarske i iz Saudijske Arabije, kao i to da su Šiptari milicajci sabotirali, tj. bili na strani demonstranata. - Četiri srpske mahale u gornjem delu Mušutišta bile su sve vreme na nogama: Srbi su sa lovačkim puškama i vilama i motkama i alatkama izašli u svoje sokake ispred avlija i bili su spremni da do krvi brane svoju decu i kuće. U kući Dimitrija Mitića, na primer, deca su spavala sve vreme na podu da bi bila zaštićena od pucnjave. Tek nakon dva dana združeni odred Savezne milicije probio se preko njiva u te srpske mahale i posetio opkoljene Srbe. Jednoga od tih Srba, iz gornjeg kraja Mušutišta, pitao sam, neki dan pošto je opsada prošla: "Kako ste izdržali?" Odgovorio mi je: "Eh, bilo je malo opasno, ali se mi ne bojimo. Ima Boga!"

- U manastiru Svete Trojice, na brdu iznad Mušutišta, priča nam mati igumanija Ilarija da su i njih Šiptari tada napadali: grupa nasilnika je lupala u manastirsku kapiju i gađala manastirsko zvono: "Da li kamenicom ili iz puške, ne znamo, ali je jako puklo", vele monahinje. U manastirskom dvorištu su šarplaninci psi jako lajali i možda je to odvratilo napadače. Tek posle prodora u Mušutište, stigli su milicajci iz združenog odreda i do manastira. Njima je mati Ilarija rekla: "Na trulom platnu se ne veze. Ovo sada samo zuji, a još se nije orojilo", hoteći tome da kaže da se može očekivati i još gora pobuna Šiptara.

 

Manastir Sv. Trojice kod Mušutišta: igumanija Ilarija brani manastir!

- U Gnjilanu i okolini bili su takođe veliki šiptarski neredi tih dana 28. januara 1990. šiptarska rulja napala je tri srpska mladića u selima Prilepnici i Dobrčanu. Bila su opkoljena neka srpska sela i u jednom momentu izgledalo je da će taj kraj Kosova ostati pod šiptarskom okupacijom, otsečen od ostalog sveta. Srbi u Gnjilanu (sekcija udruženja "Stari kraj") uputili su 29. 1. 1990. telegram predsedniku Srbije Slobodanu Miloševiću i Predsedništvu Jugoslavije tražeći "hitnu intervenciju i zaštitu slobode i integriteta Srba i svih poštenih građana Kosova". Šiptarska milicija je direktno sarađivala sa demonstrantima i teroristima i nije štitila napadnute i opkoljene Srbe. 'Stariji čovek Mladenović iz sela Koretišta kod Gnjilana, kaže: "Da smo mi u okolini Gnjilana imali voz kao oni u Kosovu Polju, mi bismo tih dana svi krenuli za Srbiju, jer je bilo tako teško i opasno". Čak su i pojedini naši sveštenici poslali svoju decu za Kraljevo, Kragujevac i Beograd. - U selu Partešu ispred Gnjilana bila je za 28. 1. 1990. zakazana od ranije jedna javna tribina, na kojoj je trebao govoriti iguman crnorečki dr. Artemije Radosavljević, ali kad je kolima krenuo iz pravca Leskovca, nije mogao prići Gnjilanu usled šiptarskih blokada i barikada na putu Bujanovac - Gnjilane kod sela Dobrčane, pa je otac Milovan Kojić iz Parteša morao da raspusti oko 1.000 okupljenih Srba. Ljudi u tom čisto srpskom selu bili su ogorčeni ovom arnautskom okupacijom i terorom. U okolini Gnjilana, i naročito oko Kosovske Kamenice i Vitine, bila su blokirana i otsečena desetina srpskih sela, opkoljena šiptarskom ruljom iz okolnih sela gde su Šiptari u velikoj ili nadpolovičnoj većini. Srbi u 12 sela: Požaranje, Žitinja, Gornja i Donja Budriga, Radivojce, Mogila, Klokot, Parteš, Slatina, Vrbovac, Belekare i Vitina bili su blokirani i skoro opkoljeni, mada su se ponegde Srbi organizovali, kao npr. u selu Mogila, pa iako su bili malobrojniji, nisu šiptarskoj masi dali da prođe kroz njihovo selo, nego je masa skrenula dalje preko njiva i polja. Pred sobom je arnautska rulja sve rušila, kidala dovode električne struje i rušila telefonske stubove, pa su ova srpska sela danima bila bez struje i telefonskih veza. U Klokot Banji kod Vitine, u novoj telefonskoj centrali, sabotažom je prekinuta veza sa Beogradom. U selu Dobrčanu grupa Šiptara je navalila na jedan auto u kojem su bili 3 Srbina iz sela Parteša, koji su jedva glave spasli. Šiptarska masa imala je za cilj da prodre do centra Vitine i zauzme ga, ali su trebali da prethodno proću kroz srpska naselja. Napadali su fizički svakoga pred sobom, pucajući na sve strane, naročito ispred srpskih kuća u selima Drobešu i Klokotu, mada u same ljude nisu pucali. Po rukovanju oružjem videlo se da su Šiptari imali obučene ljude u oružju i gerilskom napadanju naoružani su bili i automatskim oružjem, što je sve bilo znak da među sobom imaju vođe ubačene iz inostranstva, kako je kasnije i ustanovljeno. Bilo je među njima i lokalnih funkcionera Šiptara, učitelja i nastavnika iz Vitine i Gnjilana, pa čak je primećen i jedan rezervni kapetan JNA, Daut Zejneli.

- Nemiri u Gnjilanskom kraju nastavljeni su i sledećih dana, naročito u selima Žegri i Vladovu. U Žegri su Šiptari u masi napali na Srbe koji su bili izašli da zaštite svoje domove, napali su ih kamenicama i teže povredili Damjana Ristića, polomili su prozore na kući Momčila Mihajlovića, napali su i porodicu Stoiljkovića, a posebno su maltretirali Svetomira Marinkovića. U Gnjilanu je od Šiptara teško povređen Tomislav Stojanović, šofer preduzeća "Binačka Morava". Njemu je razjarena rulja kod barikada pred Gnjilanima nanela teške telesne povrede, pa je morao biti hitno prebačen u skopsku bolnicu, jer je bio u životnoj opasnosti. Kamion mu je potpuno polupan. Kako organi bezbednosti na pozive Srba u pomoć nisu reagovali, Srbi u Gnjilanu su tražili hitno smenjivanje sekretara Centra bezbednosti Halita Redžepija, jer vele: "Čuli smo otvorenu pretnju demonstranata: "Sada smo napali samo miliciju, a sutra su na redu Srbi i njihove porodice". Okupljeni u Gnjilanu Srbi (1. februara 1990) tražili su da se evakuišu njihove porodice, a sami oni će ostati "da branimo pradedovska ognjišta". U Kosovskoj Kamenici napadnut je rudnik Karačevo i kamenovana je kuća Vojislava Arsića iz istog mesta.

- Na drugoj strani, u Metohiji, takođe je bilo velikih nemira, i terora Šiptara nad Srpskim življem. 27. januara 1990, na praznik Svetog Save, u manastiru Pećke patrijaršije bilo je dosta Srba iz Peći i okoline, a naročito dece, koja su recitovala na slavi Sv. Save. Kada su potom pošli kućama, u gradu Peći naišli su na šiptarske demonstrante i na barikade, pa su deca imala dosta nevolja, poniženja i direktnih napada. Milicija je pokušala da napravi red u Peći, pa je došlo do vatrenog okršaja sa demonstrantima u kojim je poginuo Šiptar Fatmir Ukaj (28). Mnoga srpska kola su polupana, a jedan "stojadin" je i zapaljen. Demonstranti su linčovali Dragana Sekulovića i Slobodana Kenića. Kamenovan je i voz kod Peći.

- Ovi neredi i sukobi u Peći i okolini, naročito u Klini, nastavljeni su i sledećih dana. Tako da su bili blokirani i zabarikadirani putevi Peć- Klina i Peć-Đurakovac, kao i putevi Peć-Rožaj i Peć-Dečani. Bilo je i podmetnutih požara u gradu Peći. Kod železničke stanice demonstranti su na miliciju bacili "Molotovljev koktel". Grupa naoružanih terorista bila je prodrla do magacina oružja Teritorijalne odbrane u Peći, ali je brzom intervencijom milicije sprečeno veće raznošenje oružja. U Klini su Šiptari u masi kamenovali srpsku kuću Vuksana Boškovića, a on se od napadača branio samo lovačkom puškom. Srbi iz okolnih sela oko Peći: Grabanica, Brkovac, Budisavci i drugi, tražili su državnu zaštitu ili da im se podeli oružje pa da se sami brane.

- Izgleda ipak da je najstrašnija agresija šiptarskih ustaša i fašista bila u okolini Lipljana na samom Srpskom Kosovu. Šiptarski okupatori su na putevima ispred i iza Lipljana postavili barikade od kamenja, blokova betona, stabala drveća, auto guma, izlupanih kola. Barikadama su tako zaustavljali srpska kola i zatim maltretirali putnike. Počeli su da "legitimišu" svakoga, kao da su već "osvojili" Kosovo i zaveli režim "Velike Albanije". Iza barikada su napadali oružjem sve koji bi im se približili. Posebno je bilo teško stanje za srpsko stanovništvo okolnih sela oko Lipljana. U samom Lipljanu, gde su Srbi u većini, Šiptari su kamenovali pojedine javne zgrade i srpske kuće, naročito oko železničke stanice, gde su kamenovane mnoge srpske kuće. Najteže je svakako bilo u srpskim selima Maguri i Vrševcu kod Lipljana, gde skoro da nije bilo srpske kuće koja nije tih dana (naročito 31. januara 1990) kamenovana. To kamenovanje su činili Šiptari iz susednih sela: Medvedice, Vrela, Drenice, Šuljute, Gornjeg i Donjeg Dobranja. Autobusima su dovoženi i drugi Arnauti, koji su onda u masama napadali na srpska sela, kamenjem i vatrenim oružjem. Bilo je mnogo pucanja, naročito u sukobu sa milicijom, kad je ova stigla iz Srbije, jer lokalna šiptarska milicija sve je sabotirala i direktno pomagala demonstrantima, tako da je na kraju nekoliko Šiptara milicajaca iz Stanice milicije u Golešu skinulo odela i pridružilo se demonstrantima. Ovim napadima Šiptara terorista na pomenuta srpska sela oko Lipljana, u pravcu Goleša, ubrzo su se pridružili i rudari iz rudnika "Goleš". Počelo je pravo pucanje kamenjem i metcima po srpskim kućama. Tako je kuća Dragana Dimića u Maguri bila zasuta kišom metaka. On je iskočio na drugu stranu kroz prozor i protrčao u miliciju za pomoć, ali šiptarski komandir milicije u Golešu, Aslan Krasnići, rekao mu je da "ne može da pomogne". Svim Srbima u okolini poodavno je poznato da je on sarađivao protiv Srba sa šiptarskim agresivnim vođama i teroristima.

- U rudniku "Goleš" u Maguri šiptarski teroristi su 30. januara 1990. zapalili portirnicu barutnog magacina. Šiptarski stražar, Muslija Lugići, inače po profesiji vatrogasac, nije ni pokušao da požar ugasi, mada je imao na raspolaganju 3 vatrogasna aparata. Požar zamalo da nije zahvatio rudnički magacin sa barutom i eksplozivom, a da je do eksplozije došlo otišao bi ceo Goleš i sva naselja okolo. Srbi u susednoj mesnoj zajednici Goleš bili su skoro nedelju dana otsečeni od svih. Telefonom nisu mogli da pozovu u pomoć, jer su ga Šiptari namerno prekinuli. Tek u četvrtak, 1. februara 1990, do Goleša su se probili Srbi iz sela Vrela i Kosova Polja i tako ih spasli blokade, pa su svu srpsku decu odmah evakuisali za Kosovo Polje. Vozača autobusa "Kosovotransa" iz Lipljana Srbina Mirkovića Arnauti su izvukli iz autobusa i onda masovno tukli do besvesti. Spasli su ga stari Arbanasi, koji su ga oteli iz ruku terorista, a autobus je u međuvremenu već bio sav polupan i demoliran. Toga dana, u četvrtak, 1. februara 1990, došlo je do jakog vatrenog okršaja između terorista i milicije (naročito je često pucala jedna naoružana mlada Albanka). Poginuo je jedan mlad Arbanas, kojeg su zatim uz veliku masu sahranjivali, tokom 2 dana, noseći ga na ramenima i to baš kroz srpska sela Maguru i Vrševac, valjda i tako prkoseći Srbima. Tih dana su izbezumljeni šiptarski fašisti napali čak i arbanašku porodicu Salji Krasnićija iz sela Breznice kod Prištine, samo zato što je ta porodica bila prijatelj sa Srbima susedima. Pretučen je otac Sali Krasnići od Šiptara Mulje Ismailja i drugih, a sledećeg dana su mu tukli jednog sina mlađeg pak sina đaka bacili su kasnije u odelu u reku! Ćerci njegovoj nasrnuli su na obraz, pa je jadni čovek zamolio Srbe za pomoć, te su i njegovu decu evakuisali u Kosovo Polje sa srpskom decom.

- I u Uroševcu su takođe bili slični nemiri, haos i teror. U samom Uroševcu su 30. januara 1990, na sahrani jednoga u sukobu sa milicijom poginulog Arbanasa, okupili se na desetine hiljada i u velikoj povorci, umesto pravo na groblje, krenuli kroz grad, pa su onda umesto bližeg groblja u Nerodimlju, išli u 3 kilometra dalje muslimansko groblje, samo da bi "demonstrirali" svoj prkos. Posle sahrane, grupa mlađih Šiptara napala je kamenicama miliciju i okolne kuće, da bi se ubrzo čuli i pucnji iz vatrenog oružja, upereni po okolnim srpskim kućama. U srpskim selima oko Uroševca: Talinovac, Doganjevo, Nerodimlje, Tankosić, Srpski Babuš i drugim naseljima napadali su redom srpske kuće, naročito tokom 30. i 31. januara. Put Priština-Uroševac bio je blokiran i sva vozila zaustavljena, putnici "legitimisani" i maltretirani. U Talinovcu su nasrnuli na tamošnje malobrojne srpske kuće i kamenovali ih, a najgore je prošla kuća Srbina Dragana Trajkovića. U Selu Grebnu su porušili zid oko kuće Srećka Savića i od te ograde su pravili barikade, a i po dvorištu su mu vršljali i uznemiravali ukućane. Savić je u samoodbrani pucao iz lovačke puške, ali je to bila slaba odbrana. Na putu od Uroševca za Prizren kod sela Košara, teroristi su 31. januara 1990, napali autobus "Kosovotransa" i iz njega nasilno izbacili sve putnike, tražeći među njima Srbe. Tom prilikom je pristigla i milicija, pa je jedan od terorista, Bekim Ruždi Sejdiju, "poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima". Na njegovoj sahrani potom okupila se velika masa Šiptara i otvoreno su pretili Srbima i Srbiji.

- U Podujevu, koje je inače poznato kao najagresivnije gnezdo Arnauta srbomrzaca, bila je takođe prava okupacija, koja je trajala 10 dana (kraj januara - početak februara 1990). Ovde je bilo pravo "demonstriranje" raznovrsnog šiptarskog terora. Sam grad Podujevo bio je pod pravom opsadom, jer su po skoro svim glavnim putevima okolo bile podignute barikade, a i pucalo se iz skoro svih vrsta vatrenog oružja. Na ulice Podujeva izašli su svi Šiptari, ističući ispred sebe decu od 7-14 godina. Cilj šiptarske agresije i opsade ovde bio je najjasnije izražen: treba zaplašiti i ono malo preostalih Srba, da se sada, ne više "milom ili silom", nego samo "silom, silom, silom", kako su govorili, isele sa Kosova. U Podujevu je odmah vešto proturena vest, tj. laž i dezinformacija: kako je, navodno, "grupa naoružanih dobrovoljaca iz Srbije već prešla Prepolac i počela sa ubijanjem albanskog stanovništva u selu Dubici (=prvo selo na teritoriji Kosova). Tamo je pravi pokolj!" Posle ovakvih vesti, počeo je pravi "lov" na Srbe. U samom Podujevu razbijeni su srpski izlozi i prozori na kućama, kao napr. na fotografskoj radnji i kući Milana Živkovića u centru grada. Razbijena su i sva srbijanska vozila. Iz vatrenog oružja pucali su Šiptari na kuću porodice Blagojević u Donjoj Lapaštici i na kuću porodice Vukosavljević u samom Podujevu, kao i na porodicu Jovanović u selu Obrandža. Takođe je napadnut i Milovan Šćepanović u selu Donja Dunica. U centru pak grada zapalili su automobilske gume. Napali su i na novinare skopskog i sarajevskog radija, tukli ih pesnicama i maltretirali. Od težih posledica spasao ih je drugi skopski novinar, Zuber Mailju, koji se Šiptarima obratio na njihovom jeziku. Mnoge srpske porodice iz Podujeva napustile su grad iz straha za svoj život i život svoje dece.

- U srpskom selu Kijevu kod Mališeva Srbi su bili opsednuti i opkoljeni tri dana. Milicija se konačno probila kroz Mališevo, gde je bila provocirana i napadnuta, ali je uspela da raskine blokadu oko sela Kijeva. Tom prilikom šiptarski teroristi su u Mališevu nekim težim oružjem teško ranili u glavu Srbina milicajca Rada Neškovića, kome je oko izbijeno metkom kada se iz milicijskih bornih kola pridigao. Na taj teroristički akt milicija je odgovorila vatrom i bilo je više mrtvih demonstranata Šiptara. Sukob sa milicijom bio je i u selu Brestovcu kod Orahovca, gde su poginula 4 mlađa Šiptara. Ali, pre toga, nekoliko dana uzastopno, sa džamije sela Brestovca megafonima su Šiptari muslimani pretili Srbima u selu Velika Hoča da će ih "sve pobiti". U selu je starodrevni srpski živalj, sa 250 kuća i 14 crkava iz vremena Nemanjića. Ova pretnja Srbima sa minareta džamije nastavljena je i tokom prvih dana februara, što jasno pokazuje, da umesto islamske molitve sa džamije dolazi poziv na džihad protiv hrišćana! (Tih dana, 1. 2. 1990, u Prištini je iz džamije izišla grupa muslimana i stavila se na čelo demonstranata). Opkoljen je bio i srpski živalj u selima oko Prizrena: Koriši, Ljubiždi, Novake i drugim selima. Srpski živalj Prizrena i okoline izražavao je tih dana javno i pismeno svoje proteste zbog ugrožavanja života i mira dece i domova svih metohijskih i kosovskih Srba. Oni su glasno rekli jugoslovenskoj javnosti da: "neće više da robuju 'orlovima' tuđinske okupacije". Prizrenska srpska sela uvela su zatim, posle razbijanja blokade, sopstvene noćne straže.

Jedna od crkava u selu Velika Hoča - svetog Nikole - sa freskama Sv. Save i dr. iz XVI veka.

- Noćne straže uveli su Srbi i u selu Osojane kod Istoka, a zatim i u susednim srpskim selima: Koš, Šainovce, Tučep i Poljane. I u selu Batuse kod Kosova Polja Srbi su uveli noćne straže, a prodavnicu kraj crkve pretvorili su u dežurnu karaulu. Obližnja sela Lepine i Radevo takođe su uvela noćne straže. U Kosovu Polju i Bresju proneta je vest (30. 1. 1990) da na Srbe kreću naoružani Albanci iz Glogovca i Drenice, ali do tog napada nije došlo, no ipak su uvedene noćne straže. Kako je ponovo napadnuto i srpsko selo Grace kod Prilužja, gde su obesni mlađi Šiptari jurili srpsku decu noževima, uvedena je noćna straža i u tom selu. U Štimlju je takođe bilo šiptarskih napada na Srbe i srpske kuće, pa je razbijen crep na krovu kuće Srbina Staleta Mirića i na zgradi Poreske uprave u Štimlju, i na još nekim srpskim kućama, koje nismo u stanju sve da pobeležimo. I u opštini Dragaš, gde žive Goranci (Srbi muslimanske vere), šiptarske siledžije pokušale su da organizuju demonstracije i time izvrše pritisak na Gorance da im se pridruže, ali su ostali bez podrške i nemiri su ubrzo prestali.

- 31. januara 1990. na putu kod Vučitrna demonstranti su napali i kamenovali auto "mercedes" iz Aleksinca u kojem su bili Bratislav Trajković (35) iz Aleksinca i Jelica Krstić. Na tom putu je bio preprečen autobus "Kosovotransa" i tako je zaustavljen i kamenovan pomenuti automobil aleksinačke registracije. U tom napadu povređeni su pomenuti dvoje Srba iz Aleksinca, i još nekoliko putnika u drugim kolima. U Ajvaliji kod Prištine Šiptari su napali Srbina Uglješu Čolića kad je vozio majku lekaru. Hteli su da mu prevrnu kola, ali je on repetirao pištolj, pa su napadači pobegli.

- Na domaku Dečana demonstranti su na putu napravili barikade tako što su motornom testerom isekli stabla pokraj puta Peć-Dečani i onda ih preprečili po putu. U selu Junaku šiptarski teroristi pucali su iz automatskog oružja i napadali su automobile koji su putem nailazili, pa su tako napali i jedan auto sa dvojicom šiptarskih funkcionera.

- U Peći su takođe nastavljeni nemiri i rušenja, kao i oružani okršaji, pa je opet bilo mrtvih i ranjenih, najviše među demonstrantima, ali je bilo i ranjenih milicajaca U Peći su Šiptari mnogim Srbima pretili telefonom, kao i frenetičnim izvikivanjem po ulicama reči: "Kosovo milom ili silom". Porodicama Gojković i Danilović u pećkom naselju Brežnik neki terorista pretio je ovako telefonom: "Ukoliko se ne iseliš u roku 6 sati, bićete svi poubijani". U samom centru Peći od razularene šiptarske mase pretučen je Srbin Branko Čupić i zadobio je teške telesne povrede.

- U Đakovici je takođe, 31. januara 1990, bilo nemira i nasilja. Kamenovana je srpska kuća Ilije Đukanovića, a na ulici je napadnuta Srpkinja iz porodice Tošković. I po selima oko Đakovice napadane su srpske kuće i pojedini Srbi.

- Svi ovi brutalni događaji na Kosovu i Metohiji, a naročito vest da su blokirana sva srpska sela oko Kosovske Vitine i Kosovske Kamenice, izazvali su veliko ogorčenje kod Srba u čitavoj Srbiji. Naime, svakočasovno su stizale vesti o sve težem stanju Srpskog življa oko Vitine, gde su blokirana i opsednuta sela Kabaš, Požaranje, Trpeza, Mogila i druga sela, koje su opkolili i drže u opsadi Šiptari iz okolnih arnautskih sela. Tih su se dana otuda čuli, a od nekih i bili viđeni i doživljeni "prizori vandalizma i terorizma kakvi su se mogli videti samo na ulicama Bejruta". Srpkinja Desanka Vukašinović iz Vitine pričala je da im je bila "ugrožena ne samo imovina, nego i goli životi". Srbi u tim selima oko Vitine okupljali su se u pojedine srpske kuće i tako provodili besane noći na straži. Mnogi Srbi su u ovom kraju Kosova na svojoj koži osetili nasilje i teror razularene fašistoidne mase Šiptara, kao što su to osetili Obrad Jovanović, Raško Vukašinović i Drago Stojiljković, koje su Šiptari komšije napali vilama. Srbi su pokušali da zajednički razgovaraju sa komšijama Arbanasima, ali je to bilo bezuspešno. Umesto zaštite i razumevanja, dojučerašnje komšije Šiptari udružile su se s teroristima protiv nedužnih Srba komšija.

- Ovakve i slične vesti koje su stizale sa Kosova, a da pri tom Jugoslavija ni Srbija nisu preduzimali neke mere za spasavanje egzistencijalno ugroženog Srpskog življa na Kosovu, ionako desetkovanog dugogodišnjim šiptarskim terorom, izazvale su, najpre u Beogradu, eksploziju narodnog nezadovoljstva. Najpre je grupa mladića, rodom sa Kosova, počela u Beogradu da poziva studente da se jave kao dobrovoljci za Kosovo. U sredu, 31. januara, na Svetog Atanasija i Kirila i Svetog Maksima Srpskog, u Beogradu na trgu oko Mihailovog spomenika, okupilo se popodne oko 15.000-20.000 uglavnom mladića, koji su se kod mladih Kosovaca upisivali u spiskove dobrovoljaca. (Na žalost, grad Beograd nije hteo da im da ozvučenje i gradske vlasti su pokušale da taj spontani protestni skup bojkotuju i diskredituju). Istovremeno je stigla i grupa Srba sa Kosova i razgovarala sa predsednikom Srbije Slobodanom Miloševićem o krajnje kritičnom stanju na Kosovu, na što im je Milošević odgovorio da je "Srbija sposobna da obezbedi zaštitu svih svojih građana od terorista na Kosovu". Mladi Kosovci su tog popodneva, (31. 1. 1990) pred Mihajlovim spomenikom izdali svoj proglas, koji su nazvali Za spas Kosova i Metohije, a koji glasi: "Braćo i sestre, pošto je očigledno da jugoslovenski i srpski komunisti neće da pomognu Srpskom narodu na Kosmetu, zadnji je čas da se organizujemo. Na zboru ćemo uputiti konkretne zahteve Srpskoj vlasti, tražićemo da brigu o Kosovu i Metohiji preuzme Srpski narod, bez obzira kao pokretu, stranci ili ideologiji pripadao. Pored ovoga, pokrenuće se inicijativa za formiranje dobrovoljačkih jedinica i upis dobrovoljaca za odbranu Srpskog življa, kuća, zemlje i svetinja na Kosmetu. Jer Kosovo je duša Srbinova". Srpska omladina na ovom velikom skupu u Beogradu iznela je i nekoliko hitnih zahteva da bi se sprečile dalje patnje Kosovometohijskih Srba i dalja kosovska tragedija. Posle ovako izražene uznemirenosti Srpskog naroda u Beogradu i širom Srbije, Predsedništvo i vlada Jugoslavije dali su jednu svoju, mada zakasnelu izjavu da "treba braniti integritet zemlje i ustavni poredak", ali narod time nije bio zadovoljan. U mnogim mestima Srbije i Crne Gore već su pravljeni spiskovi dobrovoljaca za Kosovo. Situacija se u narodu donekle smirila tek kada su se, u petak 2. februara 1990, na putevima Kosova pojavile oklopne vojne jedinice "radi uobičajene vojne vežbe", a ustvari da preduprede dalje pogoršavanje opšte napete situacije na Kosmetu i u Srbiji. Ovo, međutim, nije umirilo razularene šiptarske fašiste i okupatore, jer su i sledećih dana nastavili da divljaju po Kosovu.

- Treba zapaziti da, istovremeno sa ovim divljanjem Šiptara po Kosovu i Metohiji, pojačana je i aktivnost šiptarskih idejnih i političkih vođa po Kosovu, tzv. "demokrata" ili "alternativaca", na čelu sa Ibrahimom Rugovom, Zekerijom Canom, Škeljzenom Malićijem i drugima, koji su tih nemirnih dana "mirno" sakupljali potpise za svoju separatističku "deklaraciju". Ustvari, kasnije se ispostavilo da su neke Arbanase radnike i studente ovi "demokrati" prisiljavali da potpišu tu "deklaraciju". U njoj su tražili izričitu zabranu povratka Srba na Kosmet, tražili su dakle isto ono što je i Titova komunistička vlast učinila 1945. godine, kada je ratna tragedija Srba na Kosovu produžena i genocid 'nad Srbima tako ozakonjen. Kroz ove šiptarske "demokrate", ustvari dojučerašnje komunjare i srpske tirane, samo je progovorio velikoalbanski plan o "etnički čistom" Kosovu i otcepljenju od Srbije i zatim pripajanju enverhodžinskoj Albaniji. Jednom rečju, okupatorske težnje fašista i balista iz rata sada su preodenute u "demokratske" zahteve, koje su arnautski teroristi na ulicama i poljima Srpskog Kosova nastojali i da ostvare "milom ili silom", ali uglavnom "silom, silom, silom", kako su sami Šiptari skandirali, tj. krvlju, ognjem i mačem.

- Da je to tačno pokazalo se i sledećih dana, tokom februara 1990, kada je nastavljeno divljanje šiptarskih nasilnika i okupatora po Kosmetu. Opet su na putevima bile barikade, opet su lupana srpska kola, kuće i glave, opet je jadni Srpski živalj, a naročito dečica, provodio dane i noći u strahu i neizvesnosti za sutra. Evo još nekih zapisa hroničara iz tih dana.

- Srpske žene trudnice tih dana, kao i prethodnih, nisu smele da na porođaj idu u Ginekološku kliniku u Prištini, gde se inače svakodnevno porađa ako 40 albanskih porodilja, nego su odlazile na porođaj izvan Kosova. Srpkinja trudnica Snežana Jovanović iz Prištine kaže: "Porodila sam se u Kruševcu kod srpskih lekara. Na tu moju odluku je uticala opšta klima kosovskog nepoverenja. Čula sam da u prištinskom porodilištu šetaju mačke, i da je za pristojnu medicinsku pomoć potrebna itekako jaka "veza". Mirjana Petrović, medicinska sestra, veli: "Porodila sam se u Prokuplju. Izbegla sam Prištinu zbog nehigijene u porodilištu i zbog straha, jer nemam poverenja u ovdašnje lekare. Neljubaznost prema Srbima je česta karakteristika ovdašnjeg medicinskog osoblja".

- 1. februara 1990. u Uroševcu je napadnuta i bukvalno pretučena Srpkinja Miloratka Mitrović iz Uroševca, u ulici Bledskoj gde stanuje. Pošto su je pretukli, razbesneli Šiptari su je bacili u obližnji jarak, sa vidljivim povredama na glavi! Uveče istog dana vatrenim oružjem napadnuta je kuća Novice Jovanovića u uroševačkom selu Grlici. Na njihovu kuću pucali su iz obližnjeg šumarka. U dvorištu je u tom momentu bio njegov tast Bogdan Mijović. Srbi iz okoline dotrčali su i na vatru odgovorili vatrom, pa su se skriveni Šiptari ućutali i povukli. Istoga dana u selima Gatlje i Doganjevo oko Uroševca bilo je šiptarskih napada na Srbe. Kamenovan je auto Bore Nikšića u Doganjevu, a takođe i kola hitne pomoći. Kamenovane su i kuće Save Subotića i Milana Ivića u selu Gatnje. U selu Tankosiću napadnut je Ljubiša Dimitrijević.

- Bile su tih dana mnogobrojne i raznovrsne diverzije po Kosovu i Metohiji. Srušen je dalekovod električne mreže Kosova u selu Bivoljaku kod Vučitrna, pa je cela Metohija zbog toga danima bila bez struje. U opštini Štrpce Šiptari su posekli više telefonskih stubova i ukrali oko 500 metara telefonskog kabla. Kamenovani su vozovi u Peći, Uroševcu, Podujevu i Prištini.

- 2. februara 1990, u Dečanskoj opštini, po kazivanju tamošnjih Srba, "bilo je gore nego četrdeset prve". Ljubica Stojanović iz sela Dubrave kod Dečana kaže da živi sa svoje dvoje dece u jedinoj srpskoj kući u tom selu. "Strah za decu dovodio me je (tih dana) do očaja. Noćima ni ja ni deca nismo spavali očekujući svakog trenutka da se horda bandita pojavi na kućnom pragu i zapali nam svu imovinu, kao što su nam to činili 1941. godine. Za sve vreme ovih demonstracija niko od onih komšija Albanaca, u koje sam imala poverenje, nije mi prešao kućni prag". Predrag Stojanović iz Dubrave, inače komandir milicije u Eraču kod Dečana, napustio je i svoje radno mesto i svoje rodno selo i preselio se u Leposavić. On kaže: "Dugo godina je moja porodica bila izložena brutalnim nasrtajima albanskih terorista. Mi smo poslednja srpska porodica koja se iz ovog sela iselila. Jer ovih dana vandalizam albanskih separatista dostigao je kulminaciju. Demolirali su mi kuću, posekli voćnjak, ugrozili živote moje porodice".

- Noću između 2-3. februara 1990. šiptarski nasilnici lupali su na manastirska vrata u Gorioču kod Istoka, što je uznemirilo igumana oca Savu Krivokuću i druge žitelje ovog manastira, koji ionako skoro svakodnevno ima nevolja od obesnih Šiptara zulumćara.

- 3. februara 1990. bilo je više napada na Srbe i srpske kuće, kao u Vučitrnu, Kačaniku i Đakovici. U Istoku je napadnut Novica Stojiljković, a i opštinski funkcioner Arbanas, Isa Ismailji, kao prijatelj Srba. U Peći su napadnuti beogradski novinar Momčilo Petrović i Vlada Milić. Oni su bukvalno bili kamenovani, i od masovnog linča razjarene šiptarske mase spasli su ih samo stariji Arbanasi. Istoga dana uveče u okolini Gnjilana bile su opet podignute barikade na putevima pa su teroristi "kontrolisali" saobraćaj i maltretirali sve Srbe prolaznike. Napali su vozača "Kosovotransa" Petra Dimitrijevića iz sela Pasjana, zatim Radetu Ožegovića su kamenovali u autu, zajedno sa njegovom suprugom. Sudija Trajan Dimić iz Gnjilana napadnut je u svom autu dok je prevozio brata, snaju i njihovu decu iz sela Koretišta u Gnjilane. Jedva je uspeo da kola okrene i pobegne natrag u Koretište (srpsko selo). Ovo kamenovanje je mirno posmatrala šiptarska milicija i nije intervenisala.

- Kako je ovih dana proživela jedna od dve preostale srpsko-crnogorske porodice u selu Skivjan kod Đakovice, priča udovica Dara Laban: "Duboko sam razočarana, zajedno sa svojom decom, u dojučerašnje komšijsko (arbanaško) prijateljstvo i poverenje. Pitam se, šta im je trebalo da u selu kao što je naše, sa samo 2 srpske kuće, na najprimitivniji način izražavaju mržnju protiv Srba i svega što je srpsko? Zato je od sada ova kuća (naša) zatvorena za veliki broj meštana (Arbanasa), koji su do sada dolazili uglavnom za usluge.. Čudan je to neki svet (==Šiptari)! ... Dosta je više toga da im se lepim dokazuje kako treba živeti. Uz pomoć Srbije i srpskog naroda otvorene su im oči, težak život zamenili su udobnim. Ali, i pored toga, zadojeni neprijateljstvom zadržali su mržnju prema Srbima, koju ispoljavaju na najbrutalniji način. Zato smo, iako je to dosta primitivno, zatvorili vrata svoga doma takvim komšijama". Dara Laban dalje priča kako je sa svoje dvoje dece svih dana ove okupacije bila u kućnom pritvoru. Žao joj je zbog nečoveštva i tirjanstva nezahvalnih Arbanasa, kojima je njen pokojni muž Aleksandar Laban i ona uvek pomagali u svemu. Zašto ih još progone, kad su ionako ostale u selu samo 2 srpske kuće između 400 domova arbanaških? Odgovora na to pitanje nema, osim možda onoga koji je Episkopu Raško-prizrenskom Pavlu dao jedan čestiti stari Šiptar: "Pope, ne veruj glavi koja je promenula više kapa".

 

Srpska ulica u Đakovici sa malobrojnim Srbima i pravoslavnim Ciganima.

- Kasno uveče 4. februara 1990, u selu Godancu kod Uroševca, veća grupa Šiptara divljala je uveče u tom selu i onda je počela otvoreno da preti Srbima da će ih ",sve poubijati u osveti za poginule" (demonstrante). Uzvikivali su: "Paraćin još živi u nama", misleći na poznati zločin Keljmendija u paraćinskoj kasarni, kad je ubio nekoliko vojnika.

- 5. februara 1990. musliman Afrim Adžajlić, portir Opšte bolnice u Peći, napao je revolverom Srbina Radisava Anđelića, glavnog medicinskog tehničara iste bolnice. Učinio je to u zatvorenoj kancelariji i, s uperenim pod grlom revolverom tokom skoro čitavog sata, psovao ga je i vređao a drugom pesnicom udarao, prisiljavajući ga da bude "na strani Albanaca". Potom je napadač pobegao i ni za nedelju dana nije pronađen.

- 6. februara 1990. u Janjevu na Kosovu, milicajac Tomislav Isaković (Srbin), iz Savezne milicije, samovoljno je, u pripitom stanju, u centru Janjeva pucao iz automatske puške u noge dvojici Šiptara: Abedina Dauti Imerija i Abedina Kadrija Beriše, i ranio ih. Povređeni su odmah prebačeni u bolnicu u Prištinu i van životne su opasnosti. Pripiti milicajac, koji je očigledno izgubio živce u prenapetoj kosovskoj situaciji, odmah je uhapšen i potom osuđen.

- 8. februara 1990. uveče u Podujevu, izbio je požar u Autobuskoj stanici "Kosovotransa", u kojem je brzo izgorela poslovna prostorija, inventar i dokumentacija, a i poslastičarnica uz zgradu stanice. Uzrok požara više nego sigurno je šiptarska diverzija.

- U Beogradu je, istoga dana, u Hali sportova na Novom Beogradu, održan zbor iseljenih Srba sa Kosova i Metohije, na koji je došlo nekoliko hiljada Kosovaca, i svi su jednoglasno izrazili svoj protest zbog novih nasilja Šiptara nad Srbima, kao i svoju spremnost da se vrate na svoja ognjišta. (Reč koju je izgovorio zapisničar ove hronike donosimo na kraju knjige, Prilog 5).

- 9. februara 1990. u Vrnici kod Vučitrna opljačkan je i isprebijan Srbin Đorđe Trajković (43) iz sela Nevoljane kod Vučitrna. Njemu su na železničkoj stanici u Vrnici prišli mlađi Šiptari i zatražili cigaru, koju im je on i dao, napali su ga i opljačkali, a onda ga udarili gvozdenom šipkom i pobegli.

- 14. februara 1990. uveče oko 6 sati u Peći je kamenovana kuća Dese Vojvodić, u ulici Uroša Džudovića. Kuću su kamenicama gađali nekolicina mladića Šiptara, pošto su prethodno terali domaćicu Srpkinju da ih pozdravi sa dva uzdignuta prsta, što je ona odbila.

- 15. februara 1990. u Prizrenu, u Brezovičkoj ulici br. 4, kamenovana je srpska kuća Ilije Stojanovića. Na njegovu terasu bačen je ogroman komad betonskog bloka, preko metar dužine, te je prasak od pada betona bio kao iz puške, što je veoma uplašilo ukućane. Čoveku prosto pamet stane kad vidi i čuje šta sve zlosrećni Šiptari, tirani i sadisti, ne smišljaju i ne čine jadnim Srbima.

- 18. februara 1990, kada su opet počeli novi nemiri, u Štimlju je kamenovana kuća srpske porodice Ristić. Kad su članovi ove porodice otišli na groblje, da daju pomen svome pokojniku, Šiptari u masi vređali su ih i pretili im da će ih "sve likvidirati". Kad su se ovi Srbi vratili kući i videli da je kamenovana, odmah su se pokupili i privremeno preselili u Kosovo Polje. Istoga dana kamenicama je zasut i bračni par Jelića, kad su prolazili kroz prištinsko naselje Vranjevac Milivoje Jelić pogođen je kamenicom u glavu, a šiptarski milicajci, koji su bili blizu, na to su se samo smejali.

- 19. februara 1990. na železničkoj stanici u Prilužju, kod Vučitrna, grupa od oko 300 Šiptara srednjoškolaca iz Obilića, vraćajući se iz sela Donje Stanovce, gde su bili na grobovima poginulih demonstranata, ušli su u putnički voz i kad je voz krenuo oni su vređali prisutnu grupu Srba i osuli po njima kamenicama iz džepova. Na ovo im je uzvratila grupa srpskih mladića kamenicama sa zemlje, i tom prilikom su razbili nekoliko prozorskih stakala na vozu.

- 19. februara 1990. u Peći, u prodavnici "Nišpromet", napadnuta je Srpkinja Nevenka Mihajlović (24), dok je radila u prodavnici. Nju su najpre provocirali, a zatim i fizički napali nekoliko Šiptara koji su ušli u tu radnju. U samoodbrani ona je zgrabila velike makaze i glasno pozvala u pomoć oca i strica, čija je bravarska radnja u blizini, tako da su se napadači razbežali.

- Ovih dana, negde 18. a negde 19. februara 1990, ponovo su počeli veći šiptarski nemiri širom Kosova i Metohije, a naročito u utorak 20. februara (poodavno najavljivani "krvavi utorak"). Zbog ovoga je Predsedništvo Jugoslavije ponovo izvelo vojne Jedinice na ulice "radi redovne vojne vežbe", a zaveden je i policijski čas tokom noći. Srbi su opet u mnogim selima uveli noćne straže, kao napr. u selima Vrbovcu, Grnčaru, Klokotu i drugim selima oko Vitine.

- Svi Srbi studenti, njih oko 60, koji stanuju u Studentskom centru u Prištini, zbog uznemiravanja i napada Šiptara studenata, morali su, oko ponoći 19. februara 1990, da napuste svoje domove i potraže sigurno utočište kod Srba u Kosovu Polju. Prethodne noći oni su bili izloženi šikaniranju od strane agresivnih, daleko brojnijih studenata Šiptara. Bilo je poznato i odranije da je Univerzitet u Prištini bastion arbanaške agresije, srbofobije i srbomržnje. To se i prethodnih dana brutalno ispoljilo kad su Šiptari studenti maltretirali Srbe studente. Student stomatologije Nenad Tabaković je rekao: "Ono što se desilo nama u Studentskom centru, civilizovani svet ne može da shvati, da na pragu XX veka ima toliko mračnjaštva, mržnje, fašistoidne ideologije i agresije". Srbi studenti bratski su prihvaćeni u srpsko-crnogorske kuće u Kosovu Polju.

- 20. februara 1990. napadnuta je srpska porodica Radivoja Janićijevića iz Šipolja kod Mitrovice. Njemu su Šiptari u masi na ulici polupali auto i napali mu decu, njih četvoro, zbog čega je morao da beži iz Šipolja (gde je svega 10 srpskih kuća) kod Srba u Zubin Potok.

- 20. februara 1990. Šiptar Hadži Gaši, učitelj u Osnovnoj školi u Goraždevcu kod Peći, koji inače radi u školi u selu Babići, našavši toga dana školu zatvorenu, zato što su Srbi meštani tražili zatvaranje škole dok se ne otkriju i ne kazne vandali (Šiptari) u selu koji su oskrnavili srpsko pravoslavno groblje, vređao je na sav glas Srpkinju Blagicu Milošević i psovao joj srpsko groblje, crkvu, krst, i sve Srbe. Isti taj učitelj nije ni reči protesta izrazio kada je šiptarska većina zatvarala škole i sprečavala srpsku decu da idu u školu.

- 20. februara 1990. prilikom demonstracija Šiptara u Gnjilanu, arbanaški hodža Enver Redžepi iz Gnjilana, izveo je iz glavne džamije u centru Gnjilana oko 200 muslimana vernika (među kojima je bilo i hodža), sve samih Šiptara, i sa njima se stavio na čelo demonstranata. Oni su pred sobom nosili Titove slike! Hodža je inače na službi kao imam u maloj džamiji na drugom raskršću u Gnjilanu, ali ju je toga dana zatvorio i sve svoje vernike okupio u glavnu džamiju u centru da bi ih poveo u demonstracije protiv Srba. Hodža je kasnije pozvan na odgovornost i kažnjen sa 20 dana zatvora. Ova kazna je bez svrhe, jer samo potencira islamski agresivni fundamentalizam, koji je inače u pozadini mnogih zbivanja na Kosmetu.

- Ugledni američki komentator Čarls Krauthamer pisao je ovih dana u "Vašington postu" da postoji "muslimanska zavera od Kašmira do Kosova", navodeći kako su na meti agresivnih muslimanskih bojovnika u svetu i Indusi u Kašmiru, i Jermeni u Azerbejdžanu, i hrišćani u Libanu, i Srbi na Kosovu. "Svi oni (muslimani) imaju svoje sopstvene početke i svaki od njih svoje zahteve za pravdom. Ali, svima njima je zajednička ne samo ista politička nit - muslimanski zahtev za hegemonijom - već i geografsko jedinstvo. Pogledajte na mapi: muslimanske zemlje se prostiru od Maroka do Pakistana. Svi ovi konflikti (protiv hrišćana) odigravaju se na njihovim ivicama, tačno tamo gde se muslimanski svet susreće sa nemuslimanima koji ga okružuju... Kosovo je najdalji prodor muslimanskog stanovništva u hrišćansku Evropu... Sve što se događa pred očima sveta, to je dalja evolucija islamskog buđenja: zahtev za lokalnom hegemonijom muslimanskog stanovništva na granicama muslimanske domovine. U tom zahtevu ima dosta ironije. Insistirajući na samoopredeljenju, ti muslimanski aktivisti traže ono što sav islamski svet odbija da dopusti bilo kojoj etničkoj ili verskoj grupi: ni njihovim Kurdima, ni njihovim Jermenima, ni njihovim crncima (u južnom Sudanu) nije dozvoljen suverenitet i kontrola nad teritorijom gde oni imaju lokalnu većinu. A oni traže političku kontrolu na Kašmiru i Kosovu, gde oni predstavljaju lokalnu većinu. Da li će oni (muslimani) dopustiti sličnu autonomiju, da ne govorimo o nezavisnosti, manjim grupama unutar tih teritorija? Za Hinduse iz Kašmira i Srbe sa Kosova malo je verovatno da će uživati mnoga građanska prava, da ne govorimo o nacionalnim pravima, pod vladavinom islamskih separatista... U islamskom svetu samoopredeljenje je dozvoljeno samo muslimanima. Ono na čemu se stalno insistira jeste panislamski zahtev za suverenitetom na svakoj teritoriji gde muslimani predstavljaju lokalnu većinu... Postoji mnogo širi i dublji pokret za muslimansku i političku nezavisnost i političku nadmoć. Taj pokret je i dalje daleko od demokratskog. Shodno tome, kako će vam posvedočiti Srbi s Kosova i Jermeni iz Azerbejdžana, i dalje je taj pokret daleko od tolerantnog. Njegova snaga, koja sada drma granicama islamskog sveta, tek počinje da se oseća". (Tanjug, "Večernje novosti", 22. 11. 1990).

- 21. februara 1990. oko 8 sati uveče u Peći, u naselju Kapešnica, napadnuta je od nepoznatog Šiptara Srpkinja Svetlana Gojković (20) iz Peći. Vraćajući se u to vreme iz Prištine, gde je polagala ispit na fakultetu, njoj je s leća prišao nepoznati napadač i uhvatio je za glavu preko usta i vukao je sebi. Ona se otimala i počela da viče pa je jedna žena to čula i izišla na svoju kapiju, od čega se napadač uplašio i pobegao. "Istraga je u toku".

- Istoga dana agresivna šiptarska rulja u Vučitrnu i okolini izišla je na ulice i puteve, pa su Srbi u selima Prilužje, Grace i Gojbulja opet uveli svoje noćne straže. Šiptarska masa napala je na putu Vučitrn-Gojbulja Ljubišu Jovića i njegovu porodicu, dok su bili u svom autu, a zatim su napali i Vukmira Spasića i Ranđu Jovanović. Kod sela Smrekovnice kamenovali su kola Srbina Vlade Mrkića. Istoga dana bilo je nemira i u Prizrenu i okolini, naročito u naselju Dušanovo i u selu Igriši. Neredi su bili i u Đakovici, pa su mnogi Srbi ostali ceo dan zatvoreni u kućama, jer im se povratio isti strah iz prethodnih dana arnautske agresije.

- 21. februara 1990. u selu Kruševac kod Peći, uveče oko pola sedam, zapaljeno je seno Srbinu Vasu Maljeviću, i izgorelo je 9 stogova sena (preko 2 vagona). "Tek što smo završili redovne poslove na imanju, zatvorili stoku i ušli u kuću da se odmorimo, veli Vasa Maljević, dvorište nam je obasjano požarom, taman ko da je zvezda s neba pala. Istrčali smo iz kuće u jade. Četiri stoga sena, tri otave i dve slame pretvorilo se u deset velikih buktinja. Od muke sam spodbio pušku i ispalio 20 metaka. Uto su pristigle komšije (Srbi)... Ako smo spasli par stotina kila sena, sve ostalo je izgorelo". U pomoć je došao i komšija Čedo Striković, kome su Šiptari takođe pre neko vreme tri puta palili seno i pucali u njega. Ljudi su s bolom govorili o ovim zlotvorima palikućama i teroristima (Šiptarima), koji ovih dana pale sveće na svojim prozorima, a Srbima podmeću požare pod staje i kuće! Komšija Miloš Striković kaže: "Đe god da odemo, niđe bolje ne možemo naći od ovoga što imamo ovde đe smo se rodili, jer su nam ovu zemlju očevi iskrčili... Nemci su nas okupirali (1941), pa smo im posle 4 godine videli leđa, a od ove okupacije (Arnauta) nikako da se oslobodimo! Sto dvadeset i pet momaka iz ovog sela otišlo je (iselilo se) put Srbije i Crne Gore. Oćemo da nam se sinovi vrate, da sačuvamo ovih 15 kuća (u selu u kojem je bilo 126. srpskih kuća, a sada ih je svega 14, među 200 šiptarskih). Ne dozvolite da se iselimo, ako sada odemo, nećemo se nikada vratiti". Zaista, s pravom se pita jedan novinar: "Koliko li je ovakvih Kruševaca na Kosovu i Metohiji?" ("Jedinstvo" 26. 2. 1990).

- 22. februara 1990. u selu Ćuška kod Peći Šiptari su kamenovali srpsku kuću Jovana Jašovića. U selu su inače samo još 2 srpske kuće među 400 šiptarskih. Ovo je još jedno u nizu mnogih kamenovanja srpskih kuća ovih zadnjih nemirnih dana u Metohiji i na Kosovu. Ove i prethodne večeri kamenovana je dva puta Veterinarska stanica u Peći, na kojoj je razbijeno svih 17 prozora i oštećen ogradni zid. Takođe je, prethodnog dana u Peći došlo do snažne eksplozije u glavnoj pošti, usled čega su prekinute sve telefonske linije. Pre toga, 20. februara uveče, neidentifikovani Šiptar je, na očigled mnogih, demolirao samoposlugu u samom centru grada. Inače, u gradu Peći i ovih noći divljaju obesni Arnauti, koji, pošto je zaveden noćni policijski čas, stvaraju nepodnošljivu buku lupanjem na prozorima i balkonima u metalne predmete i alaukanjem neartikulisanim glasovima. Ova se neverovatna pojava zbiva već par noći svuda po Kosmetu.

- 25. februara 1990. uveče oko 9 sati, u Đakovici, kamenovane su srpske kuće Slobodana Šćepanovića i Vaska Rakovića u ulici Sadika Statovci. Kamenice su doletele iz pravca stovarišta radne organizacije "Model", kod autobuske stanice u Đakovici. Odmah po napadu izašlo je 15 Srba iz te ulice i pošlo u krug stovarišta. odakle su doletale kamenice. Tamo su zatekli stražara Šiptara, Sadika Đocija, i razljućeni istukli su ga, nanevši mu lakše telesne povrede, a zatim su ga odveli u Stanicu milicije. Odmah potom Radio Đakovica na šiptarskom, a zatim i list "Rilindja" i TV Priština, a onda i Radio i TV Tirana u Albaniji, objavili su da su "Srbi napali stražara Albanca", ali ni reči nisu rekli o prethodnim kamenovanju srpskih kuća upravo iz mesta gde je taj stražar stražario, koji ili je sam gađao srpske kuće kamenicama, ili je to dopustio skrivenim kod njega drugim napadačima (Šiptarima).

- 25. februara 1990. uveče, na putu kraj naselja "Gavran" i Gnjilanu izvršen je oružani napad na Srbina Momčila Jovanovića iz sela Koretišta, inače radnika u fabrici radijatora u Gnjilanu. Na njega je iz pištolja ispaljeno 5 hitaca od nekih, zasad nepoznatih Arbanasa skrivenih u autu, koji su zatim tim autom pobegli. Srećom, Jovanović nije pogođen, jer je brzo legao na zemlju. Sutradan su Srbi u susednom Koretištu održali protestni skup tražeći od vlasti da se napadači brzo pronađu a Srbima da se osigura mir i bezbednost.

- 26. februara 1990, ujutru oko pola devet, na seoskom putu Štrpce - Gornja Bitinja, u Sirinićkoj župi, nepoznati Šiptar siledžija napao je Srpkinje Radmilu Popović (40), sa bebom od 4 meseca, i njenu svekrvu Goricu Đorđević (60), kada su se vraćale iz zdravstvene ambulante. Napadač je iz zasede u bagrenjaku naglo iskočio pred njih na put i nasrnuo na njih bezobrazno, skinuvši se nag i sramio gestikulirajući, pa je na njihov otpor pobegao. Ponižene i uvređene, žene su napad prijavile miliciji u Štrpcu, kazujući da je napadač visok i plav, star oko 20 godina, ali njima nepoznat. Napadač potom nije pronađen.

- U noći 20. februara 1990. u Peći, dok je trajao policijski čas, Šiptar Isak Sadiku (37), radnik iz Peći, usred poznate noćne buke i vike obesnih Arbanasa u gradu, izišao je na ulicu i počeo lupati po srpskim kapijama glasno preteći Srbima i vređajući ih. Kada je zatim uhvaćen od milicije, nastavio je da preti i psuje Srbe, srpsku majku, krst i crkvu, nazivajući Srbe "kaurima" koje "treba klati"!

- Od dana kada je uveden na Kosovu policijski čas, naročito od 25. do 28. februara 1990, u skoro svim mestima Kosmeta - Podujevu, Prištini, Peći, Prizrenu, Đakovici, Dečanima, Uroševcu - od momenta kad uveče počne policijska zabrana kretanja, po celom gradu odmah počinje buka, lupnjava i vika i druga vrsta orgijanja Šiptara, uz zvižduke i psovanje Srba i Srbije, uz bacanje raznih predmeta na ulice ili paljenje autoguma po ulicama. U nekim mestima je ovo bezumlje pojačavano puštanjem u rad sa prozora ili balkona stanova po dvadesetak motornih testera, čija zaglušujuća buka, naravno, uznemiri sve Srbe i naročito nedužnu dečicu. U nekim naseljima i gradovima puca se iz vatrenog oružja, kao napr. u prištinskom naselju Vranjevac. koji poodavno liči na čikaško podzemlje ili afričku džunglu. Ovaj "noćni maskenbal" Šiptara toliko je uzeo maha na Kosovu da Srbi celo ovo stanje nazivaju "teror-demokratija"! Pre toga su skoro čitavim noćima Šiptari u Prištini i drugim mestima po Kosmetu palili sveće po prozorima i terasama, iako je poznato da je paljenje sveća hrišćanski a ne muslimanski običaj, ali su im, izgleda, njihove vođe to savetovale da bi pred kulturnom Evropom pokazali da su, eto, i Albanci na Kosovu Evropa, ili nešto kao Rumunija!? Ovim paljenim svećama noću neki mlađi Šiptari su zatim spaljivali srpske pravoslavne umrlice po ulicama (na stubovima) Prištine, Prizrena i drugih gradova. Takođe, nekim su Srbima, umesto sveća, Šiptari podmetali požare pod staje i kuće! Ritual paljenja sveća zamenjen je, potom, zveckanjem ključevima i lupom i bukom na prozorima i terasama, u znak protesta zbog policijskog časa i vanrednog stanja na Kosovu. Na ulicama Podujeva i na brdu Čabrat iznad Đakovice paljene su auto gume u većim količinama. Usled ovih noćnih "mora", ionako uznemireno srpsko stanovništvo po Kosovu i Metohiji, ne sluteći od toga ništa dobro za sutra, počeli su da se opet okupljaju po više porodica u jednu kuću i da po selima zavode noćne straže. Srbi u selu Gornje Dobrevo kod Prištine čak su zatražili zaštitu pripadnika Združenog odreda SUP-a, jer im Šiptari komšije noćnom pucnjavom prete da ih proteraju. Jedan Srbin iz tog sela priča: "Prošle subote (24. 2. 1990) u našem selu, u kojem živi oko 200 Srba i približno 1.500 Arbanasa, pucalo se noću gotovo tri sata iz vatrenog oružja svih kalibara, što je izazvalo uznemirenost Srba, a posebno prestrašene dece, koja već više dana ne idu u školu... Naše komšije (Arbanasi) otvoreno su se okrenule protiv nas. Mi smo ovde, takoreći, ni na nebu ni na zemlji. Stiže proleće, valjalo bi orati i sejati, a nama niti se radi, niti vidimo perspektivu daljeg življenja. Pod pritiskom neprijatelja mnogi su se već odavno iselili. Moj prijatelj Dragoslav Žegarac je ostavio pustu kuću i imanje i otišao gore u Srbiju. A kako i ne bi kad ga je pritisla svaka muka. I groblje su nam palili, na placu crkvenog imanja deca su napravila igralište, a imali smo i lepo opremljen Dom kulture. Za ovih nekoliko godina ta zgrada je upropašćena i pretvorena u "bunker", a oprema iz zgrade doma je pokradena i razneta", veli Bogosav Stepanović. I dodaje "U ratu smo se borili protiv Nemaca i balista. Čestite komšije Albance gledali smo kao svoje i nismo ih odvajali od našeg naroda. U posleratnoj obnovi zemlje, Srbi i Crnogorci su dali u zadrugu svoju zemlju, a Albanci, koji to nisu učinili, uspeli su da uhlebe svoju decu i da dovedu svoje prijatelje sa strane, iz drugih krajeva Kosova i iz Albanije. Za našu decu nije bilo mesta ni posla. I posle svega, evo šta smo dočekali" Zagorka Cvetković kaže: "Pod uticajem svojih učitelja, albanska deca su poslednjih dana demonstrirala ovim selom sa dva uzdignuta prsta u znak "pobede". Bolje bi bilo da ih njihovi nastavnici uče važnijim i naprednijim stvarima da steknu radne navike, da se ne navikavaju da kradu. Posle ovolike pucnjave i galame u našem selu, ne mogu svoje komšije Albance da smatram dobronamernim. Kad ih ovako čujem, prolaze mi kroz glavu strašne slike iz rata Pa ni u ta vremena nije bilo više strepnje, bojazni i neizvesnosti. Ni sinoć nismo bili mirni, jer se pucnjava čula iz okolnih sela - Belaćevca, Donjeg Dobreva, Velike i Male Slatine, u kojima nije ništa mirnije". ("Jedinstvo", 28. 2. 1990).

- Isti list istoga dana donosi i Saopštenje srpskog udruženja "Božur" iz Prištine o "neviđenom psihološkom teroru" Šiptara ovih dana po Kosovu: "Srbi i Crnogorci na Kosovu su ovih dana izloženi neviđenom i nečuvenom psihološkom teroru zbog masovnog orgijanja albanskih separatista koji, na poziv takozvane "alternative", u 21 čas zvone, lupaju, izvikuju provokativne parole i šenluče pucajući iz svih oružja. Postalo je jasno da je albanska "alternativa" uspostavila paralelnu vlast na Kosovu i da je na platformi rušenja i mržnje prema svemu što je jugoslovensko i pogotovu srpsko, uspela da mobiliše veliki broj albanskog stanovništva. Takođe je jasno da ovi samozvane "demokrate" kroz različite oblike masovnih provokacija vrše mobilizaciju albanskih masa za konačni obračun sa Srbijom i Jugoslavijom i da im je krajnji cilj izazivanje građanskog rata u kojem računaju da bi po ceni žrtvovanja i sopstvene narodnosti, uspeli da ušićare Kosovo i Metohiju u korist onakve Albanije kakvu je u II svetskom ratu bio skrojio fašizam. Zbog toga su i sada pribegli fašističkoj metodologiji demonstriranja sile.. I danas su na čelu ovih fašiziranih falangi sledbenici i deca onih istih tadašnjih fašista (Ibrahim Rugova, Veton Suroji i drugi)... Evropi, koja se užasava od aveti fašizma, treba jasno staviti do znanja da su ljudi koji u ime demokratije i navodno "zaštite prava" Albanaca na Kosovu, sada pokušavaju da s njom koketiraju, a pobornici su ustvari neofašističke svesti, koja ne zazire ni od najmonstruoznijih metoda da bi ostvarila svoju koncepciju etničke "čistote" krvi i pa. Moralna nam je obaveza da, uz ovo podsećanje, upozorimo pripadnike albanske narodnosti u šta ih vode neofašistički nastrojeni sunarodnici, koji pod plaštom tobožnje demokratije izazivaju građanski rat na Kosovu".

Mart

- 2. marta 1990. u dvorištu Osnovne škole "Musa Zajmi" u Gnjilanu napadnuta je srpska učenica L. M. iz 3. razreda ove škole. Na nju je grubo nasrnuo Šiptar, učenik 5. razreda i, bez ikakvog razloga ili povoda s njene strane, istukao je štapom u dvorištu škole Drugi učenici Šiptari, koji su ovo posmatrali, odobravali su batinanje pljeskanjem.

- 2. marta 1990. u sumrak, u selu Kruševac kod Peći, zapaljena je kuća Srbina Nikole Lajkovića, koja je potpuno izgorela. Već smo pominjali da su u ovom istom selu, pre nekog vremena, zapaljeni stogovi sena dvojice drugih Srba, Čedomira Strikovića i Vase Maljevića, ali "piromani" nisu uhvaćeni. Nikola i Jelena Pajković kažu: "Tog dana, u petak, bili smo u Peći. Prethodno smo četiri pet dana bili u Kotoru, gde nam je mlađi sin, inače težak srčani bolesnik. Nismo se nadali da ćemo ovo doživeti od komšija (Arbanasa), sa kojima smo ceo vek proveli. Godinu dana da se presabiramo, nećemo znati šta nam je sve izgorelo u kući. Imali smo 2.000 kila žita, a nije ostalo ni zrna. Zlotvoru još nije bila dovršena kuća, nego je zapalio i dva stoga sena. Niko od komšija Arbanasa nije te noći došao da pomogne u gašenju požara. Sutradan, tek da se zabroje, došli su Zumber i Uka Beriša, a bolje da nisu došli ni tada".

- 3. marta 1990. oko 14 sati, u selu Vešane kod Suve Reke, na poziv upućen preko megafona sa minareta džamije, oko 600 Šiptara iz sela Vešane, Trnja i Topličane, skupili su se pred avlijom srpske porodice Jovana Jovanovića. (U selu ima oko 200 šiptarskih i 50 srpskih kuća). Okupljeni Arnauti su pred kapijom urlali, psovali i vređali, sve dok nije došla milicija iz Suve Reke i rasterala ih. Sutradan ujutru opet se okupilo pred avlijom Jovanovića oko 1.000 Šiptara i tek oko 11 sati ih je milicija rasterala. "Za ta dva dana vek nam je skraćen svima za deset godina", kaže domaćin kuće Jovan Jovanović. Još nekim drugim Srbima u ovom selu pretili su drugi Šiptari prethodnih dana. Tako je Gani Gaši pretio Nikoli Iliću, a Sejdi Krueziu i Adni Taši maltretirali su Nikolu Jankovića, kada je sa ženom vozio lekaru svoju bolesnu ćerku.

- 4. marta 1990. u Vučitrnu, u Cetinjskoj ulici br. 4, nepoznati Šiptari provalili su u kuću Dragoslava Drobnjaka i polomili stakla na prozorima i vratima, kao i deo nameštaja, i onda pobegli.

- 5. marta 1990. popodne oko pola šest, u prištinskom naselju Vranjevac Šiptari su kamenovali putnički voz br. 3663, koji je iz Niša dolazio za Kosovo Polje. Kamenicama su polomili stakla na prozorima, ali nije bilo povređenih putnika.

- Istoga dana oko 10 sati ujutru zapaljeno je seno Miodragu Vojinoviću iz Istoka i izgorelo je u stogu oko 2 traktora suve lucerke. U blizini požara pronađena je potom šibica austrijske proizvodnje, ali i pored prijave milicije, podmetač požara nije nađen.

- 5. marta 1990. oko 15:30 sati, na putu Mitrovica - Vučitrn, kod sela Šukovac, desio se svakako nesvakidašnji događaj u tužnoj kosovskoj svakodnevici. Srbin Zoran Dančetović (34) iz Vučitrna, sa sestrom Stankom Gvozdić, trudnicom u devetom mesecu, i njenim sinčićem Borisavom od 2,5 godine, i Mirkom Trifunovićem, išao je kolima mirno tim putem. Put su mu preprečili brojni Šiptari, koji su se vraćali sa sahrane jednog od povređenih demonstranata koji je podlegao ranama. Oni su Zoranu stali pred kola i počeli da ih udaraju rukama i nogama sa svih strana. Kamenicama su mu razbili prednje desno krilo na vratima i polupali šofer-šajbnu. Jedna kamenica je pogodila trudnicu Stanku. Tada je Zoran dao gas, da ne bi bili tu svi linčovani, i jedva je uspeo da pobegne od razjarene šiptarske rulje, koja je na njega bila kivna što nije hteo da im otpozdravi sa dva uzdignuta prsta! Dančetović je zatim sve ovo prijavio SUP-u u Vučitrnu, ali je potom on, a ne napadači, priveden u zatvor u Mitrovicu, i u zatvoru je, bez ikakvog saslušanja, proveo dve noći. Naime, šiptarski nasilnici su naknadno optužili ovog Srbina kako je navodno kolima "povredio 11 Albanaca", što se odmah pokazalo kao laž, te je napadnuti Srbin sutradan pušten iz zatvora. Od Šiptara napadača niko nije kažnjen.

5. marta 1990. Episkop Raško-prizrenski Pavle i rektor Prizrenske bogoslovije otac Milutin Timotijević bili su na razgovoru kod Jusufa Zejnulahu, predsednika IV Skupštine Kosova Tu su izneti noviji napadi arbanaškog stanovništva na srpska crkvena lica i imanja. kao i primeri skrnavljenja svetinja i grobova u srpskim naseljima, kao i paljevine crkvene imovine i pljačke nekoliko crkava na Kosovu Naravno, ovo je samo uopšten "raport" sa tog susreta, a sama stvarnost pravog stanja i stradanja Srpske Crkve na Kosovu i Metohiji daleko je teža i tragičnija. Smireni krstonosac Vladika Pavle pristaje na ovakve "razgovore" samo zato da pokaže da je nezlopamtljiv vladika jednog napaćenog i gotovog da prašta hrišćanskog naroda, kome je Kosovski zavet stradanja istorijska sudbina.

- 6. marta 1990. popodne oko 15:30, u selu Cernica kod Gnjilana podmetnut je požar u plevnju, zgradu za stočnu hranu, Srbina Petra Dimića Pored krovne konstrukcije ove zgrade, duge 18 m, a široke 7 m, izgorela je i sva stočna hrana detelina, slama i oko 500 snopova kukuruzovine Takođe je podmetnut požar i pod plevnju njegovog suseda Svetomira Simića, i izgorela je sva zgrada, duga 22 m, a 6 m široka, i sva stočna hrana u njoj, kao i još 300 kgr brašna i 300 kgr mekinja za stoku. Selo Cernica je inače mešovito, ali su u njemu većina Šiptari. Dimić je prethodnog dana bio na razgovoru u školi sa Enver Blacom iz Cernice Šiptar ga je pitao "Zašto deca (srpska) ne idu u školu?" Srbin mu je odgovorio "Ja vas pitam zašto ne idu 1 Da li nije zato što ste vi učili vašu decu protiv naše i nas?" Razgovoru su bili prisutni i 5 nastavnika Šiptara Onda je odjednom prema njemu ustao i pošao učitelj Rasim Odža, i zapitao ga "Zašto psuješ" mada nije bilo nikakve psovke pri razgovoru, ni sa jedne strane. Na tu očiglednu provokaciju, Dimić je rekao "Da li ti nisi ustao da se svađaš sa mnom zbog moje braće koju si ti iselio" Naime, još 1962. godine taj isti Raim Odža je pretukao brata mu Slobodana Dimića, a ovaj je sutradan sačekao Raima sa jednim bratom i istukao ga, ali je zato morao odmah da se seli, i otišao je u selo Kumare kod Leskovca. Na to je sada baš i potsetio Odžu Petar Dimić U međuvremenu je došao Petrov sin Kosta i odveo je svoga oca kući Sve ovo je prijavljeno SUP-u u Gnjilanu, za svaki slučaj. Posle toga, Dimiću je podmetnut požar, a ko mu ga je podmetnuo on dobro zna, ali nije hteo da se tužaka, nego je sam obnovio svoj plevljak, rekavši "Neću da ga gledaju Šiptari spaljenog".

- 6. marta 1990. u Peći, oko podne, Šiptar Ali Keljmendi (45), u svojoj privatnoj radnji, pokušao je da siluje Srpkinju 3. S. inače ženu i majku dvoje dece Ona je bila ušla u radnju Keljmendija da kupi namirnice o napadu je ispričala sledeće: "Ušla sam u prodavnicu i zatražila da kupim brašno, a Keljmendi mi je rekao da ćeš ga doneti da pogledam. Međutim, kada je izašao ispred tezge, uhvatio me je i počeo da zde vuče u magacin svoje prodavnice, pokušavajući da me siluje. Na sreću, tada je u prodavnicu ušla jedna žena, a ja sam uspela da se istrgnem i pobegnem" Po prijavi, sudija je ovog siledžiju kaznio sa 40 dana zatvora.

- 7. marta 1990. pre podne, u blizini manastira Visokih Dečana, napadnut je i pretučen Srbin milicajac Goran Roganović, zaposlen u SUP-u Beograd Njega su pretukli 4 Šiptara mladića od kojih su 2 brzo uhvaćena, a 2 su u begstvu Roganović je inače rodom Dečanac, i pred njegovom kućom blizu centra Dečana, dok je sedeo u svom vozilu čekajući oca, iznenada je na njega naleteo "opel" pećke registracije, sa 4 Šiptara u kolima, i udarivši ga oštetio mu je levi blatobran Roganović je odmah krenuo u poteru i sustigao vozilo napadača blizu manastira Dečana. Tada su iz kola izišla 4 Šiptara i mučki napali samog Roganovića i besomučno ga tukli, govoreći na šiptarskom: "Treba ga ubiti" Ubrzo je stigao Goranov otac sa pa trolom milicije, te su 2 napadača odmah uhvaćena, a dvojica su pobegla Jedan od napadača, Alija Bajramij (22), iz Donjeg Streoca, kažnjen je od sudije za prekršaje sa 40 dana zatvora, dok je drugi napadač, Avdulj Bećiraj, iz istog sela, oslobođen "zbog nedostatka dokaza"! Ako obesni Šiptari ovako nasrću na milicajce, kako li tek nasrću na nezaštićeni Srpski živalj po Kosmetu?

- Odavno je primećeno sve agresivnije ponašanje Arbanasa prema Gorancima u Dragašu i Prizrenskoj Gori Šišari ove Slovene muslimane pokušavaju da albanizuju i uvuku u svoju okupatorsku ofanzivu protiv Srba i Srbije Kako se Goranci sve više odupiru toj arnautskoj agresiji, oni su sve češće meta šiptarskih napada. Tako je 7 marta 1990, popodne oko 4 sata, Šiptar Arsim Krueziju u Dragašu, gvozdenom šipkom napao i pretukao Goranca Bazdu Fehatiza iz Dragaša. Jedan od Goranaca, Adam Hičko, o tome je rekao sledeće "Došlo je vreme da i nas gvozdenim šipkama tuku, a da mi Goranci ne znamo više kako da se odbranimo od svih tih nasrtaja Albanaca". Siledžija Šiptar kažnjen je kasnije sa 50 dana zatvora

- 7. marta 1990. oko 13 časova u samom centru Prištine, kada se zaustavio na semaforu, auto "zastava 750" Srbina Predraga Ninčića, inače studenta u Prištini, iznenada je pogođen većom kamenicom u bočno staklo, na strani suvozača Napadnuti srpski student prijavio je napad miliciji, ali dodaje "Ne očekujem da će taj "bacač kamena" Šiptar biti otkriven".

- 8. marta 1990. ujutru oko 9.30 sati, u Istoku, u naselju Bolovan, kamenovana je kuća Srpkinje starice Tankosave Popović Učinila je to grupa šiptarskih đaka, koji su joj prethodno polomili nekoliko stubova žičane ograde u dvorištu, pa kad se starica pojavila na vratima kuće, oni su uz psovke i uvrede zasuli kuću kamenicama u pobegli U kući je u vreme kamenovanja bilo šestoro srpske maloletne dece, koja su se prepala i zaplakala

- 12. marta 1990. u Goraždevcu kod Peći, iznenada je oko 13 časova izbio požar u neposrednoj blizini srpskog pravoslavnog groblja. Pretpostavlja se da su požar izazvali šiptarski učenici iz Osnovne škole u Goraždevcu. Na ovom istom srpskom groblju, pre desetak dana, oskrnavljeno je nekoliko nadgrobnih spomenika.

- U sredu, 14. marta 1990. popodne, u samom centru Prizrena napadnut je jerođakon Andrej Đilerdžić, profesor Srpske bogoslovije u Prizrenu. On se sa đacima bogoslovije vraćao iz crkve, i na nekoliko metara blizu česme, kod Sinan-pašine džamije, na njega su namerno naletela kola i udarila ga u nogu. Kola su išla pravo na njega, presekavši obe trake puta, te prešavši na drugu stranu ulice. Otac Andrej je udaren u nogu oko kolena, ali je srećom i sam poskočio, pa je prošao bez preloma noge. Uz njega je u blizini bio i profesor, otac Đorđe Trajković, koji je sve to video. Šofer za volanom, neki mlađi Šiptar, samo se zacerekao i kolima pobegao. Ovaj napad prijavljen je odmah Republičkom SUP-u Prizrenu, uz podatak da je auto bio "folksvagen" broj P 3 331-80, pa je napadač kroz 2 dana uhvaćen Kada je napadač uhvaćen, u petak popodne, u Srpsku bogosloviju došla su dvojica starijih građana Šiptara, Ilija Lauša i Maksut Rogova, koji su ustvari došli da traže obustavu tužbe, jer su napadači njihovi sinovi, Ismailj Lauša i Voljan Rogova, koji su i vozili kola "folksvagen". Roditelji su pričali da su se "deca napila" i "veselila", te da nisu imali nameru da povrede profesora, svešteno lice. Nakon toga u Bogosloviju su došla i oba mladića (stari oko 20 godina), i molili oca Andreja za izvinjenje. On im je izvinjenje primio, ali je rekao da je napad već bio prijavio organima bezbednosti. Smatra da se to moglo desiti i drugom prolazniku, ali ostao je pod utiskom da je nalet kolima bio nameran, jer su kola direktno ukoso prešla trasu puta, a vozači su potom sa smehom pobegli. Inače, šiptarski napadi na učenike i profesore Prizrenske bogoslovije nisu retka pojava na Kosmetu za poslednjih pola veka.

- Novinar Predrag Tešić objavio je u Zagrebu ("Panorama subotom" - Vjesnik od 17. marta 1990) sledeći karakterističan tekst sa Kosova: "Napunjene puške Albanski separatisti i nacionalisti na sve načine pokušavaju da oteraju, ili satru, sve što je srpsko na Kosovu. Dragan Dejanović iz Lipljana mi kaže "Hoćeš da se menjamo samo 15 dana. Ti da živiš pored Huse i Alije, a ja da odem u Beograd ili Zagreb. Dat ću ti i kola i sve što hoćeš. Imam dvoje djece, jedno od 6 a drugo od 9 godina. Oni ne gledaju kao sva djeca crtane filmove, već dnevnik. Kaže mi ovaj manji: Kako je sretna naša tetka u Beogradu, ona šeta slobodno!" - U nemirima poslednja, tri dana siječnja (januara 1990) samo sreća je spasla Albance i Srbe da ne dođe do pravog krvoprolića. Iz sedam pravaca su albanski demonstranti napali Lipljan, u kojem 80 % stanovništva čine Srbi. Najgore je bilo na mostu preko Sitnice. Rijeka je tih dana bila nabujala, pa se u grad moglo ući samo preko mosta, na kome se albanskim demonstrantima odupirao združeni odred milicije. Na drugoj strani mosta, Srbi i Crnogorci su napunili puške čekajući u kućama da Šiptari prodru u grad. Dio njih je želio pobjeći, ali su ih komšije prijatelji zadržali od toga riječima: "Ostat ćemo ovdje u našim domovima da izginemo!!" - Slično je bilo u Peći, gdje su demonstranti tri dana držali u blokadi grad, i u drugim gradovima i mestima Kosova. "Da nije bilo Združenog odreda milicije, albanski demonstranti bi prodrli u centar grada i izbio bi građanski rat", priča nam Aslam Slamniku, načelnik Centra sigurnosti stanice milicije u Peći. - Siječanj i veljača (januar i februar 1990) su krcati primjerima nasilja nad Srbima i Crnogorcima na Kosovu 26. 1. demonstranti su u Peći napali i izmlatili Branka Đukića, u pećkom naselju Kapišnica pokušali su silovati Svetlanu Gojković, a u selu Gornja Bitinja trojica Albanaca su silovali Srpkinju, napadali su trudnice, priča nam Dragan Dejanović, i zaustavljali su autobuse tražeći ima li u njima Srba... U ožujku (martu 1990) su počeli paliti srpska imanja. Tako su u selu Kruševac prvo zapalili stogove sijena Čede Strikovića, pa 9 stogova Vase Miljevića, pa čitavu kuću Nikole Pajkovića. U Cernici kod Gnjilana gorjela su imanja Petra Dimića i Svetomira Simića... Ovih dana Albanci ne dozvoljavaju djeci srpske i crnogorske nacionalnosti da idu u školu i uče se, suprotstavljajući se njihovim zahtevima da se zbog sigurnosti nastava održava samo u prijepodnevnim satima Albanski đaci upadaju u škole i sjedaju u klupe, a srpskim đacima ne daju. Kad dođu mališani Srbi, odbijaju da izađu vičući: "Demokratija" i "Hoćemo da učimo" - Inače, vredi primetiti da je ovo jedan od, retkih, objektivnih dopisa sa Kosova koji su se pojavili u štampi u Hrvatskoj. U Sloveniji nema ni retkih, ima samo prošiptarskih i antisrpskih.

- 15. marta 1990. uveče oko 20 sati, u privatnoj kafani "Albatros" u Đeneral Jankoviću kod Kačanika, srpsku pevačicu narodnih pesama Drenku Stojković iz Uroševca, koja već više od decenije peva narodne pesme i od toga živi, napao je Šiptar Šaban Mehmeti (35) iz istog mesta, najpre rečima: "Zašto se ovde peva srpska pesma, ovo nije Srbija", a onda je počeo da psuje i pevačicu i sve Srbe, vičući da je ovo "albansko Kosovo" itd. Pevačica mu je prišla i rekla da je tu kraj nje i druga pevačica koja peva samo albanske pesme, a kada on nije prestao da je vreća, ona je pozvala miliciju. No sudija za prekršaje u Kačaniku odbio je da donese bilo kakvu presudu, zbog čega je Drenka Stojković morala da napusti svoje radno mesto!

- List "Jedinstvo" iz Prištine (15. marta 1990) donosi zvanično objavljene podatke o posedovanju i zloupotrebi oružja na Kosmetu. Po zvaničnim policijskim podacima na Kosovu oko 50.000 građana ima dozvolu za nošenje oružja, ali ih je daleko više s oružjem bez dozvole, a svake godine još 11.000 lica traže odobrenje, što je više nego u čitavoj Jugoslaviji. Saopšteno je takođe da od 1981. do 1989. g. otkriveno je i zaplenjeno sledeće nezakonito posedovano oružje: 5.000 pištolja, 427 vojničke i 74 automatske puške, 7 puškomitraljeza, 114 bombi i oko 100.000 metaka, zatim preko 8.000 kgr. eksploziva i 146 eksplozivnih upaljača. Konstatovano je, takođe, da tajna trgovina oružja i naoružavanje Šiptara po Kosovu i dalje traje. Uhvaćeni su brojni Albanci sa većim zalihama oružja, neki od njih prilikom krijumčarenja, još na jugoslovenskoj granici, a neki u pojedinim mestima Kosmeta. Rečeno je da među Šiptarima prodavcima oružja ima i vojnih lica.

- I polovinom marta 1990. još neke škole po Kosovu ne rade. Naime, posle onih nemira pre mesec dana, srpski đaci u mnogim školama nisu omeli više da idu u školu, a roditelji Srbi tražili su da se srpska deca odvoje od šiptarskih đaka i da nastavu pohađa ju posebno u prvoj smeni. Šiptarski đaci i nastavnici nisu to dozvoljavali, sprečavali su nastavu srpskoj deci, zaposedali učionice, napadali škole. Tako je bilo u Prištini, Vučitrnu, Gnjilanu, Klini i nekim drugim mestima. U prištinskoj Srednjoj školi "19. novembar" jedan šiptarski učenik nožem je napao Srbina profesora Sretena Mitrovića, a kad je ovaj nastojao da siledžiju uhvati, ovaj je pobegao u gomilu đaka. I u drugim školama u Prištini, Uroševcu i drugde šiptarski razulareni učenici divljali su po školi i okolo, bacali se kamenicama, zviždali i razbijali prozore i klupe. Tako je bilo u Srednjoj medicinskoj školi u Prištini. Sve ovo samo pokazuje kakav haos vlada na Kosmetu, u svim oblastima života i rada, i kako albanski agresori nemaju nikakvih skrupula, niti misle na budućnost svoje dece, a o srpskoj deci da i ne govorimo. Fašistoidna jednonacionalna politika njih je zaslepila.

- 16. marta 1990. u selu Šaljinovce kod Istoka napadnuta je grupa srpskih učenika iz sela Oprašaka. Pri povratku iz škole, 9 srpskih đaka plašio je i na konju jurio i maltretirao Šiptar Rifat Bajramaj (18) iz Šaljinovice. On je u dva maha na konju u galopu jurišao na grupu srpskih učenika, pokazujući im pri tom dva uzdignuta prsta! Posle ovog nasrtaja na nedužnu decu, Srbi u selu, njih oko 200, održali su protestni zbor na kojem su izneli i mnoge druge zulume porodice Bajramaj nad Srbima, od kako se, pre 15 godina, ta šiptarska porodica doselila iz Đakovice. Obesni Šiptari iz te kuće napadali su do sada srpske porodice Babovića, Božovića, Milunovića, Milovanovića i Sekulića. "Spremni smo da živimo sa Albancima u slozi, bratstvu i zajedništvu, ali ne i da više preživljavamo zastrašivanja i maltretiranja i da dobijamo batine", rekli su to veče okupljeni Srbi.

- Kakav je život kosovo metohijskih Srba i odnos Šiptara prema njima donekle pokazuje i ovaj slučaj. - U subotu 17. marta 1990, oko 12:30 sati, u autobusu "Kosovotransa", koji saobraća na liniji Suva Reka-Mušutište, kad je autobus došao do mesta Široka, učenici Šiptari zatražili su od šofera, Srbina Nedeljka Trifunovića, da stane sa autobusom, jer je jednoj njihovoj učenici pozlilo. On je odmah stao, a jedan nastavnik Šiptar tada je naredio svim arbanaškim đacima da napuste autobus. Onda je učitelj Srbin, Krunoslav Krstić, i još jedan putnik, sa drugim kolima odmah prebacio bolesnu učenicu do Doma zdravlja u Suvoj Reci, gde joj je ukazana pomoć i posle je vraćena svojoj kući. Ovaj događaj potom je od šiptarskih đaka, verovatno po nečijem nagovoru, preokrenut, tako da je ubrzo proneta vest da je šiptarska učenica bila "zaglavljena" i da vozač Srbin nije hteo da stane sa autobusom! Odmah je usledila suspenzija Srbina šofera sa radnog mesta i od Šiptara radnika traženo je njegovo otpuštanje sa posla. Srbi iz Mušutišta posetili su najpre oca bolesne devojčice i ovaj im je rekao da je devojčica sasvim dobro ali su ga ubrzo komšije nagovorile pa je odbio da delegaciju Srba primi u kuću. Zbog otpuštanja šofera Trifunovića delegacija Srba iz Mušutišta otišla je u Skupštinu opštine Prizren da svedoče protiv izmišljotina na Srbina šofera, ukazujući da je cilj ove kampanje protiv njega da ga, kao i ranije njegovu braću, prisile da se iseli sa Kosova.

- 19. marta 1990. na srpskom pravoslavnom groblju u Žegri kod Gnjilana nepoznati šiptarski vandali porušili su ogradu oko groblja (srušeno je 13 betonskih stubova) i na ulaznim vratima polomili su krst. Ovo skrnavljenje svetinje groblja vrlo je uznemirilo Srbe u Žegri.

- Istoga dana uveče, oko 8 sati, na jednom drugom srpskom groblju, u selu Mijaliću kod Vučitrna, izbio je iznenada požar. Istina, požar se prvo pojavio na islamskom groblju, ali se odmah proširio na pravoslavno groblje i lako se mogao proširiti i na 3 susedne srpske kuće. Slobodan Doknić iz susedstva smatra da je taj požar samo novi vid pritiska na preostale u selu srpske porodice. "Moja je porodica, veli on, već odavno trn u oku albanskih separatista i nacionalista. Požari i česta lupnjava, koje nam priređuju albanski šovinisti i separatisti, samo su način da nas oteraju odavde, kako bismo ostavili svoje pradedovsko ognjište i 10 hektara plodne zemlje. Ali, u tome neće uspeti".

- 20. marta 1990. uveče oko pola osam u Kosovskoj Mitrovici kamenovana su dva stana: Srbina Stanimira Jakšića, sanitarnog inspektora, koji se nalazi i prizemlju zgrade u ul. Kolašinskoj, broj 4, i pri tom su polomljena 3 prozorska stakla, neki sat kasnije kamenovana je i kuća Avdule Mehmetija, vozača "Transkosova" u ul. Anke Spajić, broj 10, i polomljena su 2 prozorska stakla. Kasnije je uhvaćen napadač, Osman Ahmeti (38) iz Suvog Dola kod Mitrovice, koji je priznao kamenovanje. Smatra se da je počinilac "mentalno obolela osoba" i da je bio u pripitom stanju.

- 21. marta 1990. u dvorištu Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Prištini napadnuta je Srpkinja Ivana Jeftić, učenica 4. razreda te škole ona je jako gurnuta od jednog starijeg učenika Arbanasa, tako da je pala i usled pada slomila je ruku u laktu, a sam napadač je odmah Pobegao. Drugarice i učiteljica Milanka Šipić pritrčale su povređenoj Ivani i prevezle je zatim u bolnicu, na Ortopedsko odeljenje Prištinske bolnice. Sama napadnuta i povređena Ivana Jeftić kasnije je opisala taj napad: "Toga dana, za vreme velikog odmora, nešto pre dva sata po podne, igrala sam se sa društvom iz razreda u dvorištu škole, gde su bili i stariji učenici Albanci. Oni su najpre pokušali da nas oteraju, a onda je jedan od ših potrčao, ruku skrštenih na grudima, i svom jačinom me gurnuo, tako da sam pala i strašno me je zabolelo. Gurnuo me je namerno, jer nije mogao a, da me ne primeti. Gledao me je i išao pravo na mene. Pre toga je pokušao da nasrne i na mot druga Dejana Arsića, ali je on uspeo na vreme da pobegne". Otac napadnute devojčice Đokica Jeftić, rođeni Prištevac, priznaje da je uplašen onim što se dogodilo njegovoj ćerci, jer se boji da se nešto slično može ponovo desiti detetu. Kasnije je ustanovljeno da je napadač bio Šiptar Fitim Zeka, učenik 8. razreda iste škole.

 

Milicija sprečava Srbe u selu Batuse (20. juna 1986) da se, zbog šiptarskih zuluma, masovno isele.
Uloguj se:  
 

What you think about the site?
Very good 67,73%
Average 14,55%
Bad 17,73%
220 Total votes


 
baneri  
  ein Bildein Bildein Bildzanzi
eXTReMe Tracker
SRPSKE ETNO CARAPE!!! Dobrodošli na Sokolov sajt SrbNet
 
This website was created for free with Own-Free-Website.com. Would you also like to have your own website?
Sign up for free