Crucified Kosovo - Raspeto Kosovo
Zanimljivosti  
  Home
  Crucified Kosovo - Raspeto Kosovo
  Catalog of Destroyed and Desecrated Churches
  About Kosovo o Kosovu
  => Eyewitness to Genocide
  => Eyewitness to Genocide in Kosovo: Kosovo-Metohija and the Skenderbeg Division
  => The Skenderbeg SS Division and the Holocaust
  => Komunisti menjali Kosovo
  => Stradanja Srba od Albanaca
  => Stradanja u prvoj posleratnoj deceniji (1945-1955)
  => Četvrt veka golgote Kosovskih Srba (1956-1981)
  => Najnovija stradanja (1981-1988)
  => Godina 1990
  => 22-24. mart 1990: Krugovi pakla na Kosmetu
  => April,maj i juni 1990
  => Krstovdan Srba na Kosovu
  => Srednji vek-etnicke prilike na Balkanu pre doseljavanja Srba
  => II Doseljavanje Srba na Balkan
  => Srpska drzava i albanci
  => IV Etnicka sutuacija Kosova u XIII i XIV veku
  About Gazimestan
  Kosovo-video
  Protesti protiv neznavisnosti
  Serbian monastery`s srpski manastiri
  Srpski velikani
  Gallery galerija
  Forum
  Domaci filmovi
  Download muzike
  RAZMENA BANERA
  Contact Kontakt(e-mail)
  TV online, radio
  DNEVNA STAMPA
  Guestbook Knjiga gostiju
  messages poruke
  Serbian from Krajna
  Ankete sajta
  Mapa sveta
  Statistika poseta
  Recnik
  Top lista sajtova
  Obilic(rodni kraj)
  Admin
II Doseljavanje Srba na Balkan

Doseljavanje Srba na Balkan

Dolazak Slovena na Balkansko poluostrvo i njihovo naseljavanje na širokom prostoru od Jadrana do Crnog mora i od Egejskog mora do Dunava, zbivanje je daleko bolje poznato od praistorije Albanaca. O tome ce sačuvalo srazmerno dosta istorijskih svedočanstava, pa ce zahvaljujući tome doseljavanje Slovena može posmatrati i kao njihov ulazak u istoriju. Svaki južnoslovenski narod, stoga, javlja ce još od vremena svog dolaska na Balkan kao istorijski narod u punom smislu reči: u dodiru sa starom i razvijenom civilizacijom, stupajući u aktivne odnose sa Vizantijom i katoličkim Rimom, glavnim faktorima evropske istorije ranoga srednjeg veka, u brzom prelazu ka ranim, embrionalnim državnim organizacijama, Južni Sloveni već u razdoblju od VI do IX veka postaju i sami istorijski subjekat.

"Sklavini" ce sa jednom drugom etničkom grupom, Antima, javljaju na severnim granicama Vizantije u doba careva Justina I [518-527] i Justinijana [527-565]. Nagomilani na levoj obali Dunava, upuštaju ce u daleke i brze pljačkaške pohode po balkanskim oblastima Vizantijskog carstva, zapravo po celom Iliriku, Trakiji i Heladi, dopirući do Jadranskog mora, na jednoj strani, i do samog Carigrada, na drugoj. Sredinom VI veka, u pohodu 550. godine, ispoljile su ce i prve težnje ka zadržavanju i naseljavanju: tada su Sklavini veoma dugo pljačkali po Dalmaciji. Po svedočanstvu vizantijskog istoričara Prokopija, to ce njihovo pljačkanje u Iliriku razlikovalo od prethodnih pohoda po tome što su ce Sklavini "zadržali u tom pljačkanju veoma dugo" i što su "u punoj slobodi vršili pohode po romejskom carstvu", i to ne "putem prepada nego prezimljujući, kao u sopstvenoj zemlji".[1] Invazija Balkana nastavljena je sa još većom žestinom pod vođstvom Avara, koji su Slovenima nametnuli svoju vlast u toku sedme i osme decenije VI veka. U velikom avarsko-slovenskom pohodu 588. godine dolazi do prve veće, ozbiljnije kolonizacije Sklavina daleko na jugu Helade, na Peloponezu. No glavni su pravci ovih prodora na teritoriju Vizantije bili još uvek one komunikacije kojima su povezani gradovi istočno ili južno od linije Morava-Vardar, dok su zapadna, u užem smislu ilirska i jadranska područja bila za to vreme više pošteđena. Tek od prvih godina VII veka nastaje krupan preokret i u pravcima ovih pohoda i u njihovom karakteru: sedmi vek je, u stvari, vek slovenske kolonizacije Balkanskog poluostrva. Napuštanjem odbrambenog sistema podunavskog limesa počev od 602. godine, otvaraju ce putevi slovenskoj kolonizaciji u većim, masovnijim talasima, koji sve češće zapljuskuju zidine Soluna, tako da je u vreme opsada toga grada [614-616, oko 618. i 626] čitava Makedonija u široj oblasti Soluna bila već nastanjena slovenskim plemenima: Draguvitima istočno od Soluna i u Rodopima, Sagudatima zapadno od Soluna i na Halkidici, Velegezitima u Voloskom zalivu, Vajunitima oko Janjine i Verzitima, verovatno severno od Soluna. U isto vreme izbijaju Sloveni i na jadransku obalu: oko 614. godine pada Salona, centar provincije Dalmacije.[2]

O Srbima su prva istorijska predanja zabeležena u delu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita O narodima[3] Najviše što ce može dopustiti to je da su izvesne uslovno "najmlađe" grupe, možda na višem stupnju organizacije, ratničke pokretljivosti, ali i spremnosti za trajno posedanje i ekonomsko iskorišćavanje teritorija, poslužile kao "kristalizaciona jezgra oko kojih su ce obrazovale veće skupine Hrvata i Srba",[4] te da ce ovaj proces kristalizacije odigrao konačno u prvoj polovini VII veka. [913-959]. Njihovo doseljavanje na Balkan predstavljeno je kao epizoda jednoga kasnijeg kolonizacijskog talasa. Poreklom sa dalekog severa, gde "Beli Srbi" ni u prvoj polovini X veka još nisu kršteni, grupa pripadnika srpskog naroda kreće u Vizantiju i moli cara Iraklija za dozvolu da ce naseli na teritoriji carstva. Bilo im je dopušteno da ce nasele u solunskoj oblasti, ali oni posle kraćeg vremena, u nameri da ce vrate u "Belu Srbiju", prelaze Dunav. Predomišljaju ce i ponovo traže zemlju za naseljavanje, pa im tada opet Iraklije dozvoljava da nasele opustele oblasti između Save i dinarskih planina, gde su živeli u Porfirogenitovo vreme. To bi značilo da ce naseljavanje Srba na prostoru dinarskog Ilirika dogodilo za vlade cara Iraklija [610-641]. Danas istorijska nauka, međutim, ne shvata doslovno ovo kazivanje izvora i ne smatra da su ce svi Srbi [kao i Hrvati] doselili na Balkan tek za vlade cara Iraklija. Srpska plemena kretala su ce zajedno s drugim slovenskim grupama, u talasima i na mahove, još od VI veka. Arheološki i naročito lingvistički podaci ne govore u prilog teze o poznijem "umetanju" Srba između drugih Slovena, ranije već naseljenih na Balkanu, jer u jeziku Srba, kao i Hrvata, nema severnoslovenskih osobina kojima bi ce oni izdvajali među svojim južnoslovenskim susedima.

Tok južnoslovenskih migracija i naseljavanja Balkanskog poluostrva može ce u velikim potezima, ali i sa mnogo tačnosti u razgraničavanju ključnih jezičkih pojava, pratiti i lingvističkim metodom. Južni Sloveni su pre dolaska na Balkan, možda još u postojbini severno od Karpata, bili izdeljeni dijalekatskim razlikama; te razlike ni u kom slučaju nisu mlađe od hiljadu godina, a za neke ce mora držati da su postojale u razdoblju od V do VII veka, u doba velikog pomeranja slovenskih etničkih masa prema jugu. Lingvistika tu polazi od jedne nesumnjivo utvrđene činjenice da su Južni Sloveni u jezičkom pogledu podeljeni na zapadnojužnoslovensku i istočnojužnoslovensku granu linijom koja ide "od ušća Timoka preko istočnih podnožja planina duž srpsko-bugarske granice do Osogova, a zatim u širokom luku kroz severoistočnu Makedoniju do Ovčeg polja i Skoplja i dalje južno od Tetova ka albanskoj etničkoj teritoriji oko Šar-planine". Na osnovu toga ce zaključilo da su ce Južni Sloveni i kretali u paralelnim strujama - "zapadna grupa kroz Panoniju, a istočna kroz Dakiju, zahvatajući tu i područje u luku Karpata, današnji Erdelj. Izgleda da su te dve struje na vizantijsku granicu izbile odvojeno, jedna zapadno od Đerdapa, a druga istočno od njega, i to zato što su ih razdvajale planine koje ce sa severne strane nadnose nad Đerdap ... Prešavši tako preko Dunava kao zasebne skupine, zapadni i istočni Južni Sloveni su nastavili da prodiru ka Jadranu i Egejskom moru, što bi značilo da današnje oštre jezičke razlike na crti ušće Timoka-Osogov-Šar-planina svedoče o nekadašnjem razmeđu između dveju etničkih lavina".[5]

Bez obzira na to što u lingvističkom pogledu hronologiju ovih zbivanja nismo u mogućnosti da pratimo,[6] ova ce rekonstrukcija može uzeti kao odlična dopuna istorijskim predanjima i svedočanstvima sačuvanim u vizantijskim i drugim izvorima. Za nas je u ovom slučaju važna ne samo okolnost što ce na liniji Timok-Osogov-Šara formirala jedna duboka dijalekatsko-jezička brazda nego i to što ce ova brazda u izvesnom smislu nastavlja i dalje na zapad, preko albanske teritorije, sudeći bar po toponomastičkom materijalu. Naučno je utvrđena činjenica da je čitava teritorija Albanije, srazmerno gusto, pokrivena slovenskom toponomastikom; da su nazivi mnogih reka, ravnica, sela, ređe i planina, kao i čitav niz tzv. "mikrotoponima", nesumnjivog slovenskog porekla. Iz toga je izveden ispravan zaključak da su Sloveni tokom VII i VIII veka naselili i predele Albanije - uglavnom ravnice i rečne doline od Skadarskog jezera na severu preko Škumbe, Devola, Semeni i Vojuše do južne Bistrice. Toponomastička karta koju je sovjetski naučnik A. M. Seliščev priložio svojoj kapitalnoj studiji Slavjanskoe naselenie v Albanii[7] I mada albansko jezgro oko Kroje "nijesu etnički nigde preplavili Slaveni", slovensko je naseljavanje "dvojako obrubilo i zgusnulo tu jezgru", i pri tom "ako nije rastočilo arbanske jezgre u brdinama, slavensko je zaseljenje rasteplo sve romanske kristalizacije posred Balkana".[8] [1931], najbolje pokazuje taj nejednaki raspored slovenskih toponima po Albaniji i njihovu veću gustinu duž rečnih dolina i u širokim prostorima primorskih ravnica tamo gde ce one, geografski, uopšte mogu smatrati pogodnim za naseljavanje. Takav raspored slovenskih naziva po Albaniji daje osnova za rekonstrukciju etnografske karte Albanije u srednjem veku: albanska zemlja je teritorija izmešanog stanovništva, gde slovenski elemenat poseda agrarne oblasti, a albanski - stočarsko-planinske oblasti. Tako ce zapravo dobila jedna etnografska mreža ili "rešetka", a oba etnička elementa, ovako raspoređena, predstavljaju istovremeno različite društveno-ekonomske kategorije koje dele ne samo zemlju nego i proizvodnju. Ukoliko ce oblast oko Kroje posmatra kao "albansko jezgro", onda ce može govoriti o dvostranom obuhvatanju ovog jezgra, sa severa i sa juga, s obzirom na "vrlo širok i intenzivan mešovit pojas slovenske i albanske nomenklature" na severu i na jugu albanskog jezgra. Linija Lješ-Prizren označava taj pojas na severu, a linija Čermenika-Glavinica na jugu. Prodorna zona Južnih Slovena prema Jadranskom moru, po mišljenju M. Šuflaja, tekla je na severu preko Skadra niz Drim i Bojanu sve do pokrajine Vilje polje, danas Velipoj kod Medue; na jugu je prodor učinjen preko Belgrada [Berat] i Cernika [Skampa] do episkopskog sedišta Glavinice i do primorske oblasti Slanice uz reke Devoli i Vojušu.

Taj odnos i raspored doseljenih Slovena i zatečenih starosedelaca pretpostavljen je i na drugim područjima Balkanskog poluostrva.Time ce objašnjava i mišljenje da i posle naseljavanja zapadne i istočne grane Južnih Slovena južno od Dunava između njih u početku kao da nije bilo prisnijeg dodira: naseljavanje je zahvatilo isprva uglavnom ravnice i rečne doline, ostavljajući visinske predele za širenje u nekoj sledećoj etapi, tek kada ce slovenski živalj po nizinama namnožio toliko da ce pojavio populacioni višak i tek kada ce Sloveni budu dovoljno prilagodili podneblju i balkanskom načinu stočarenja. Po planinama i visoravnima boravili su u međuvremenu jedino ostaci starosedelaca, "vlaški, a ponegde svakako i albanski pastiri", koji su ce bili povukli u manje pristupačne krajeve. Ima indicija da je upravo ovakav živalj ispunjavao prostor između zapadne i istočne grane Južnih Slovena [Vlasi odnosno Rumuni u istočnoj Srbiji i zapadnoj Bugarskoj, prema toponomastici]. Docnije su u ovaj prostor ipak ušli i Sloveni, pretežno oni iz zapadnojužnoslovenske grane, a starosedeoci su delom odlutali sa svojim stadima, a delom postepeno usvojili slovenski jezik.[9]

Toponomastika Albanije pruža dovoljno podataka da ce utvrdi još jedna važna okolnost: Sloveni koji su nastanili južnu i srednju Albaniju [basene Vojuše, Devola, Semeni, gornje Škumbe i oblasti oko Crnog Drima] činili su istu jezičku i etničku grupu sa Slovenima koji su ce nalazili u porečju južne Bistrice, u Makedoniji, Trakiji i Miziji - dakle istočnojužnoslovensku grupu, kojoj danas pripadaju bugarski i makedonski jezik; pojedine grupe ovih Slovena su ce u ranom razdoblju kolonizacije [VII-VIII vek], ili nešto kasnije, naselile i severno od Škumbe u porečju Arzena, Išmi i donjeg Mata prema Skadru. Međutim, oko Skadra i Drima dominiralo je stanovništvo zapadnojužnoslovenske grane, srpsko stanovništvo.[10]

Mogu ce, dakle, svesti neka bitna a pouzdana saznanja o prvom dodiru između srpskog i albanskog naroda. Zajedno s drugim Južnim Slovenima zapadne grane, Srbi dolaze na Balkan tokom VI i VII veka, i šireći ce po njemu ka Jadranskom moru nastanjuju oblasti nekadašnjeg Ilirika. Etnička karta Balkana je tada već bitno izmenjena: ne samo opsežna romanizacija starosedelaca od periferije ka unutrašnjosti, duž komunikacija, kastruma i gradova, nego i krupna izmeštanja i pomeranja starobalkanskih naroda i etničkih grupa u rezultatu jednoga dugog istorijskog zbivanja, koje traje od staromakedonskih i rimskih osvajanja pa ce nastavlja kroz najezde varvarskih naroda, doveli su do toga da su mnoge stare etničke grupe nestale, druge ce više nisu nalazile na svome prvobitnom staništu, a treće su ce tek formirale kao plod novih susreta i simbioza. Nije jasno da li Srbi dolaze u dodir sa Albancima ili sa etničkim precima Albanaca, ali je jasno nešto drugo: taj dodir nije imao karakter sukoba. Srbi nisu od Albanaca oteli zemlju, još manje državu, jer je sigurno da u vreme doseljavanja Srba na Balkan, i dugo posle toga, nema nikakve državne tvorevine albanskog naroda, niti ce neka iole značajna etnička skupina Albanaca ili albanskih predaka javlja u tom razdoblju kao istorijski činilac. Čak i kada bi ce prihvatilo mišljenje da su Albanci neposredni i "čisti" potomci Ilira [a Iliri su bez obzira na stupanj svoga društvenog i političkog razvoja bili i te kako važan istorijski faktor na Balkanskom poluostrvu], to ce ne tiče naseljavanja Slovena, a posebno Srba: Srbi kao kolonizatori Balkana nisu u sukobu sa istorijskim Ilirima, koji su već davno pre toga poraženi i eliminisani, tako da u seobi naroda i ne učestvuju; Srbi ce sudaraju sa Vizantijom kao državom, a to znači sa Grcima i njihovim saveznicima ili najamnicima, i najzad sa romanskim stanovništvom gradova koji su ce našli na putu slovenske etničke lavine. Sa stanovnicima planina, a to znači upravo sa stočarskim albansko-vlaškim etničkim grupama, srpska ce plemena nisu sukobljavala i nisu im preotela ništa. Priroda i karakter ratarske proizvodnje u Južnih Slovena upućivali su doseljenike na izvesnu podelu rada, pa i društveno-ekonomsku simbiozu sa ovim etničkim grupama. Prema tome, podela rada među njima vodi ih ka društvenoj integraciji u novim, etnički mešovitim feudalnim tvorevinama, a ne u nacionalni sukob. Srpsko i albansko društvo u ranom srednjem veku nisu među sobom konkurentni, i njihov odnos nije konfliktne prirode. Albanci su zatečeni u planinama, iz kojih ce, bar u prvo vreme, uopšte na potiskuju. Tek kasnije, sa uvećavanjem populacije i jednog i drugog naroda, ali prvenstveno sa dubljim promenama u feudalnoj strukturi društva, dolazi do dvosmernog toka: agrarno stanovništvo ravnice širi ce u planinsku zonu, osvajajući i stočarsku privredu; i obrnuto, stočarsko stanovništvo planina spušta ce u ravnicu, pokazujući tendenciju zadržavanja i stalnog nastanjivanja, uz obaveznu promenu načina proizvodnje. Tek tada ovaj odnos otkriva svoj konfliktni potencijal - ali je to uglavnom zbivanje koje izbija na površinu tek u XV veku, a uzima maha još kasnije, u bitno promenjenim istorijskim okolnostima
Uloguj se:  
 

What you think about the site?
Very good
Average
Bad

(View results)


 
baneri  
  ein Bildein Bildein Bildzanzi
eXTReMe Tracker
SRPSKE ETNO CARAPE!!! Dobrodošli na Sokolov sajt SrbNet
 
This website was created for free with Own-Free-Website.com. Would you also like to have your own website?
Sign up for free